Change your life today. Act now, without delay. S.De. Beauvoir

SLAVENKA DRAKULIĆ O ŽIVOTU PISCA U RH!

! Slavenka Drakulić (Rijeka, 1949.), jedna od najviše prevođenih hrvatskih književnica, gostovala je u nedjelju navečer u Hotelu Balatura u Triblju, i to u sklopu programa ovogodišnjih Vinodolskih ljetnih večeri, organizatora Turističke zajednice Vinodolske općine.

Poznata spisateljica i novinarka koja živi u Zagrebu i Stockholmu, odgovarala je na pitanja moderatorice i domaćina ove književne prigode, Anne-Kathrin Godec, pa su poznavatelji i poštovatelji književnog opusa Slavenke Drakulić mogli čuti zanimljive pojedinosti i opservacije o načinima na koje pristupa pripremama i pisanju svojih knjiga. Autorica petnaest naslova, romana i knjiga eseja, posebno je predstavila svoju novu knjigu pod naslovom „Dora i Minotaur“, u kojoj govori o ulozi Dore Maar u životu Pabla Pisassa, a zapravo o utjecaju Picassa na njezin život.

- Pisanje je neisplativo, - izjavila je spisateljica Slavenka Drakulić. – Pisati vrijedi za pojedinca, autora, ako time želi osloboditi u sebi neke tjeskobe ili nemir, ispuniti neku osobnu misiju, otkloniti uzroke svojih unutarnjih tegoba.

Inače, sam taj čin pisanja povezan je uz mnogo truda i odricanja, ali sve u svemu pisanje je bilo i jest neisplativ posao! Kada to kaže jedna od naših najviše prevođenih autorica, spisateljica nagrađena mnogim značajnim književnim nagradama, onda je ta tvrdnja kompetentna, zbunjujuća ali i zabrinjavajuća.

Link



ISPOVIJESTI JEDNE NEPOZNATE SPISATELJICE!

Razmišljala sam o tome kako mnogi ljudi ne razumiju što nekome znači pisanje. Kao poznaju te a zapravo ne shvaćaju što tebi znači pisati. Mnogi moji dobri prijatelji to ne znaju. A meni znači puno. Pišem gdje god stignem - na društvenoj mreži, u mobitel, na papiriće (koje redovito gubim ali nema veze), u 356 rokovnika (jer naprosto volim lijepe rokovnike i skupljam ih kao krtica), pišem u neke blokića koji budu pri ruci, gdje god stignem ja pišem jer me to oživljava. Pisanje na društvenoj mreži me inspirira jer ta interakcija, druženje, komentiranje stvara u meni neki pozitivan buzzz koji vodi nečem novom.

Kad me pukne inspiracija jednostavno se pretoči iz mene i nemam granice. Pisanje mi je kao disanje, jednostavno nešto neophodno. Ne mogu to čak ni opisati potpuno, to jednostavno tako je, nema veze gdje ni kad - bitno je da pišem. Čini me sretnom, a kada pisanjem učinim nekoga drugog sretnim moja sreća je veća. Imam ljude koje to moje pisanje veseli i dobiju dnevnu dozu mene - i to veliku dozu.

Zatvorim se tako s knjigama, praznim "listom papira" na ekranu, šalicom čaja od đumbira i sretna sam. Premda ne naiđem na razumijevanje za pisanje od strane poznanika, prijatelja i obitelji pa čak i ljubavi, ja sam sretni čudak koji piše blog i gdje god stigne. Napisati neki post na blogu Daisy Pozitivka zahtijeva vrijeme, prostor a za inspiraciju mi je najlakše. Uvijek se nađu ljudi koji ne shvaćaju ali jesu li oni bitni?

Je li uopće bitno da ljudi shvate vaše pisanje? Je li bitno da nama bitno bude i drugima bitno ili barem da bude shvaćeno, prihvaćeno? Provesti jedno popodne u pisanju ili cijeli vikend družeći se s ekranom i ne vodeći računa o satu i o drugima, fokusirajući se na pisanje, neki ne razumiju ali oni koji su vam bitni znaju. Uostalom, većina pisaca je bila neshvaćena, to dođe valjda prirodno.

Meni je pisanje kao disanje. Ispušni ventil. Gorivo. Besplatno hrani moj um. Da imam puno para, pisala bih po cijele dane i ne bih brinula za egzistenciju koja bi bila osigurana. Bila bih možda pravi pisac, pjesnikinja, koja bi dane provodila u lijepim, dugim svilenim spavaćicama, sretna i raščupana za svojim laptopom i šalicom vruće kave kujući vruće priče... Ovako obzirom da nisam te sreće da sam bubreg u loju, više sam loj i bubreg ali odvojeno, veselim se vremenu koje ulovim pa pišem gdje stignem, pišem tekstove za blogove, pišem priče za svoj gušt i ne objavljujem ih još, pišem po fejsbuku, maštam o pisanju romana, zbirke priča. Inspirira me. Motivira. Diže. Veseli. I to je ono bitno a ne da netko shvati zašto pišem. Pišem jer sam to ja.

Vrijeme za pisanje je vrijeme za vas. Pisanje je druženje sa samim sobom, poniranje u sebe, upoznavanje sebe. Relaksacija tijekom procesa pisanja znači puno. I nije bitno da ljudi shvate što je pisac/pjesnik htio reći - bitno je da pjesnik živi, pjesnik piše, dakle postoji. (c/p Daisy Pozitivka , Dijana Karabašić)

P.S. Čovjeka upoznaš dok ga gledaš u oči - i nema te društvene mreže, bloga, tražilice koja će vam reći kakav je netko koliko će vam reći osjećaj kada gledate nekoga u oči. Samo treba nekome dati priliku i izdvojiti malo vremena.

Link

Žene pali dobra kita!

Ženu pali, ono što ženi treba.
Svakoj treba nešto drugo, a ponekad ne znaju ni same što je to dok se s tim ne sudare.

Sve koje su se s mojon sudarile,
vele da su im dugo falile.

Herod, vidi malo na Linku kako ova cura piše,
dal iko na ovom Blogu piše tako Tehnički dobro?
Teško da li se kreativno pisanje može naučiti, ja
mislim da dobro pišem novinarskim stilom...
Moram priznati da je cura raspisana, ali po mom
ukusu možda fali mali strasti, avanture, dubine,
Tehnički dobro piše, al za mene u biti inspiracija
i motivacija nije vrhunska? :))

Ča se tu filozofirati ima,
utičnici dobar utikač triba!

Tako dobro piše i daktilograf, ili zanatlija da bi bio dopadljiv, ali pisac tako ne piše.
Ovo je zanatsvto. To se odrađuje po kartici teksta, možda se tako i plaća, zato nema ništa nutra, osim forme i nešto malo zamuljano unutra.

Pisac te zvizne u pleksus, pljune ti u lice, ubode te iglom za štrikanje u bubreg, učini ti šum u ušima od visokog tlaka, podsjeti te na šnenokle koje si davno jeo, premješta te kroz prostor i vrijeme, zanatlije to ne mogu, jer njihov posao nije riskirati, nego biti popularni i zaraditi nešto novca. To s umjetnošću nema veze.

To nije loša odrađen zanatski posao prema narudžbi, a ako je za svoj gušt onda nije kopano dovoljno duboko.
Ovo se nešto malo gladi po površini, kao kad se žena šminka, kad nanosi rumenilo, tako je to.
Kamilica je to.

Ja volim drugačije tekstove. To je stvar ukusa.

I ne bira cura diskvalifikaciju, nego njen želudac.
To je bitno znati.

Pa meni je ovo O.K,doduše poput ispovjedi.Očito je imala
potrebu olakšati dušu,ispoviditi se pred svima kako bi objasnila
što i zašto čini i ča ju u životu najviše veseli te drži na površini.

Iz jednoga se teksta nije moguće donijeti
potpuni sud o nekome i njegovim kvalitetama
jer ljudi ponekada imaju bolje ili lošije trenutke
kreativnosti.

Tako je Herod, nema kompromisa kod pravog pisca,
ona ne piše na metar kvantitativno, već kvalitativno! :))

MOSTOVI OKRUGA MADISON

Sjećanja Roberta Kincaida

Frančeskina pisma

Otada nije prošao dan, a
da nisam mislila na njega.
Kada je rekao da
više nismo dvije duše,
imao je pravo.
Bili smo povezani
čvršće nego itko.

Da nije bilo njega, ne bih
izdržala tolike godine na farmi.

Ono što je ostalo od
mene želim dati Robertu.
Ako su vam neke moje
riječi ostale nejasne
možda vam njegove slike
to razjasne. Napokon...

To je ono što
umjetnik najbolje čini.
Volim vas oboje svim srcem.

Učinite sve što možete da
budete sretni u životu.
Toliko je lijepih stvari!

Neka vam je
sa srećom, djeco!

Alane, nije valjda da na blogu iskrice tražiš kvalitetu i dubinu tekstova koje bi prepoznala neka Matanovićka, recimo?
Nema tu zapisa tipa, Zašto sam vam lagala?
Ima povremeno zanimljivih zapisa, to je istina.
Pusti ljude ovdje neka pišu kako im dođe.
Bar danas ima načina doći do zanimljivih tekstova i kvalitetne literature, prestani pljuckati sa te visine i tražiti dlaku u jajetu.
Nit jaja nema ;).

A taj njezin muž na farmi ispade budala,
ča se onda bila za njega udala?
Samo zato ča mu nije znala reči
kako bi htjela da ju usreći,
u drugome sreću je tražila,
mada sretna nebi ni s njim bila.

Zašto neki ljudi misle da će im s drugim biti bolje
a onda nakon kratkog vremena uspostave da im je još gore?

Na iskrici su tekstovi ili:
vrsta psihoterapije (makar tog autor i nije uvijek svjestan)
vrsta EPP-a.

Sve što odskače od ove gornje dvije kategorije može se nazvati originalnim iskorakom.

Možda svoju vezu nisu znali cijenit,
mislili su s boljim ju zamijenit?

Ovaj gornji tekst je vrsta autopsihoterapije.
Kroz njega autorica vidi bolje kako se osjeća i misli, ili se usmjerava k nekom pomirenju misli koje je u tom trenu okupiraju.

Nema se potrebe ispričavati zato što piše.
Piše jer joj se piše.

A što se mostova okruga medison tiče:

Svaka osoba koja nam uđe u život nas mijenja.
U mostovima okruga medison, žena je bila sretna sa svojim životom, ali je dolazak tog muškarca otvorio vizuru života koju bez njega ne bi mogla znati. To je iskustvo dragocjeno, jer bez njega ona nikad ne bi znala taj dio sebe koji postoji kada ga se isprovocira. Nije to ili/ili. To je i/i.
To se zove oplemenjivanje i rast.

Kroz njega je upoznala onu verziju sebe koju inače ne bi mogla upoznati.
To je poanta.

Ljudi ne misle ništa, nego idu prema onome što ih privlači.
Idu tamo gdje im je ugodno, ako govorimo o odnosima. Tamo gdje se dobro osjećaju.
I onda to prođe i počne ih privlačiti nešto drugo.
To je isto prirodno.

Ali je i poanta da joj je muž ispa magarac.
On bi sada triba biti sretan ča mu je žena
spoznala neku novu dimenziju?
Pa ne žive na Marsu,da ne znaju kakve sve
dimenzije postoje.Da su se zajedno potrudili
uživati u novim dimenzijama nebi joj triba
netko iz vana otkrivati toplu vodu.
Ovako su zbog vlastitog nesnalaženja u braku,
ugrozili međusobno povjerenje.Činjenica je da
uvijek izvan našega života postoji nešto što nam
se čini bolje i prijemčljivo ali kada bismo non stop
žudili za svime što mislimo da je bolje od našega
života,vječno bismo lutali i bili nesretni.Na žalost,
neki tako i čine,ne mogu se smiriti u potrazi za
nerealnim očekivanjima.

Triba je ubit kurvu i mirna bosna.
Onda bi to bilo ok.

Prema tome,prirodno je upuštati se u odnose ubračeni-ubračeni
ili bilo koja druga kombinacija,već kako nam dođe želja? Pa i meni
se čini ali ljudi su takvi da obićno to nije milo drugoj strani iako i ona
bi to htjela.Svi bi htjeli druge i uz to imati nekoga samo uz se?

Ona je vjerna žena. Ostala je tamo gdje osjeća dužnost i lojalnost, a to je njena obitelj i njezin muž.
To što ju je netko "vidio" i što je s nekim nešto dijelila, to je bilo lijepo i čisto. Nije bilo nikakvog zla u tome.

Ma ne triba ubit,ljudska su bića slaba,
triba oprostiti i o svojim propustima razmisliti,
mislin na muškarca.Da je ima više sluha za
svoju ženu nebi se to ni dogodilo.

Dobra mi je scena u kuhinji kad se on trudi zabaviti ju pričom, pa brlja i mrlja, a ona se smije kako se možda nije nasmijala godinama. To je lijepo. Nisu se oni Reksi jebavali kao majmuni. To je malo drugačiji odnos bio :))

Ne bih ja o svima, nego o specifičnoj situaciji.
To se treba gledati od slučaja do slučaja.

Ne tvrdim da je to zlo,već ono ča im je oči otvorilo.
Mora da im je takvo iskustvo bilo potrebno kako
bi se vidjelo što je u njihovom odnosu otišlo u krivo.

A kod specifičnih situacija,najvjerojatnije se radi o promiskuitetnu ponašanju,
ne cijenjenju vlastita partnera.Tu se radi o tipičnom kurvarluku koje u sebi ima
genetske ili socijalne uzroke.

Meni se čini da se oni uopće nisu ševili.
Ali žena si je kupila pristojnu haljinu i otkrila još jedno lice ljubavi koje do tada nije znala i to je ok.
A ovi željni pičke ili kurca u velikim količinama moraju bit svjesni da se neće pronaći ni u pičkama, ni na kurcima, već se trebaju naći sami sa sobom, pa malo popričati, jer čemu količina, bez kvalitete, kakvi su kriteriji onda, od čega se bježi prema čemu, kud se jurca, to je problem promiskuiteta, što ljudi ne znaju zašto to rade, a ne promiskuitet sam po sebi.

Što fali kad bi žena mogla reći suprugu: Znaš privlači me taj muškarac.
Pa bi vidjeli kako bi to rješili.

A umjesto toga, ona šuti, on šuti, pa se ševe s kućnim prijateljima, a ne znaju ni jedan ni drugi što radi ovaj drugi. Stvar je uvijek u otvorenosti i odgovornosti. Treba čovjek znat stat iza onoga što je i bit otvoren prema ljudima koje voli.

Ne sjećam se da su se jebali, Reksi.
To je bilo uživanje u pažnji i ugodnom društvu, a da je bilo ideja bilo je, ali čini mi se, po sjećanju da nije bilo realizacije.

Danas su ljudi sposobni kresat kućnu prijateljicu u kupaonici na vešmašini, ali nisu sposobni za to preuzeti odgovornost. Prema tome, to bi bilo kurvanje i nepoštovanje, kad mi frend priča da je kreso ženu od tipa dok je tip spavao u drugoj sobi, a njoj je to bilo ok i šuti ona kao grob i živi dalje svoj život i to joj je ok.
E to je kurvanje.

A fina gospođa naizgled. Ne bi čovjek rekao nikad da bi ona to mogla- dat se jebavat dok joj muž spava u drugoj sobi.

Nebitno, u mostovima okruga medison nije bilo seksa, koliko se ja sjećam.

Bilo je realizacije ali nije bitno.
Ima san ja sličnu situaciju a virujem i mnogi drugi.
Osjeća san se loše radi tog čovika jer ju ničim nije
povrijedia a ona je htila biti sa mnom,jer mu nije znala
reči što bi od njega htila ili on nije moga razumiti.

jbte..koliko pitanja si ti postavio..

Jedna me pak zvala na sex dok joj muž spava u kući,
da idemo na livadu,bilo je vruče ljeto ka sada.Nisam
htija,čovik se moga probuditi a ima je i pušku iako se
ona klela da čvrsto spava.Triba nekada biti trizne glave
a ne razmišljati onom dolje.A i nije mi se sviđala takva ideja,
tim više ča san čovika poštiva pa me iznenadija njezin prijedlog.

Na kraju svega,samo smo ljudi,
raznolikih potreba i svakakvih čudi.

To ti pričam.
Zato je priča mostovi okruga medison dječija igra u odnosu na "slobode" koje si ljudi danas dopuštaju, a ne bi platili danak guštu. Svaki gušt treba pošteno platiti, razvodom npr. ili otvorenim razgovorom.
Tako da svega ima na svijetu, to si u pravu.

Sve će to jednoga dana
zemljica pokriti i sve će se zaboraviti.
Neki drugi će opet na njoj tražiti sreću,
iznova ponavljati ča činili su drugi,
jer to nam je tako u ljudskoj čudi.

Da Alane,to se zove karma.

Zato se svaki čovjek razvija za sebe, pa netko i evoluira unutar života i nauči nove trikove, ali to je uvijek individualno.
Svaki čovjek je priča za sebe.

I još uvijek mislim da priči medison nije bilo "realizacije"- fizičke realizacije.

Bilo je...samo jednom.

A jel to bila požuda ili ganuće ljepotom?

Požuda- def. kad se rasturaju kao životinje.

Nije to bio kurvarluk baš, meni se čini.
Ti su ljudi iz priče ok.

Nije bio kurvarluk niti požuda,
jednostavno slijed događaja
koji se mora dogoditi kad tad.

Jer duša traži ono ča joj fali.

Nije kurvarluk kad se duše sreću, nego je kurvarluk kad se ljudi iživljavaju, jer ne rješavaju probleme gdje su nastali.

To je moja kreativna interpretacija razlike između kurvarluka i nekurvarluka :))

Slažem se u potpunosti.