Change your life today. Act now, without delay. S.De. Beauvoir

"Da mi je netko rekao 10. ožujka 2013. godine da ću za četiri tjedna letjeti na razgovor za posao u Španjolsku, prihvatiti poslovnu ponudu male europske kompanije (u industriji za koju nisam znala ni da postoji), pristati na seljenje u novu državu svaka tri mjeseca u sklopu posla i dati otkaz na mjesto konzultanta u New Yorku, vjerojatno bih tražila da me odvedu najbližem psihijatru da se uvjerim da nisam poludjela", započinje svoju priču Elaina Giolando, autorica bloga" Life Before 30".

Tvrdi da joj je danas drago što može reći da je pobjegla od posla koji je nije činio sretnom, ali je bila prestrašena i nije znala kako postati zadovoljnija, a to je nešto što muči većinu ljudi u 20-im godinama života, koji se nađu između velikih ambicija i mutnih voda stvarnosti.

Dodaje da je njeno iskustvo dokaz što sve ljudi mogu kad nešto odluče i bace svoj oprez u vjetar. Potom otkriva kako je ona donijela odluku koja joj je iz temelja promijenila život.

"Ovdje je lista svega što sam napravila u tih 30 dana. Odlučila sam promijeniti svoj život prihvaćajući posao u inozemstvu. Osigurala sam si razgovore za posao kako bi se ta promjena dogodila. Letjela sam u Europu kako ih uhvatila željeni posao. Prošla sam tri dana puna teških razgovora za posao. Ponuđen mi je posao, prihvatila sam ga odmah. Pregovarala sam oko datuma početka rada. Službeno sam dala ostavku u New Yorku, odbila sve druge ponude i obrazlagala svoju odluku svima kojima nije bilo jasno zašto sam to napravila. Kupila sam avionske karte za Tajvan i Japan, u kojima sam živjela mjesec dana. Uštipnula se otprilike 500 puta kako bi se uvjerila da se to zaista događa", pobrojala je i dodala da je pravo čudo da u tom periodu nije doživjela živčani slom. Naprotiv, promjene kroz koje je prolazila dale su joj energije.

Giolando se nada da će njeno iskustvo nadahnuti i ostale koji su nezadovoljni svojim poslom da se odluče na promjenu, a kako bi im pomogla otkrila je što je ona naučila u tih 30 dana.

"Prvo, bitno je da znate kako želite promijeniti život i da imate jasnu viziju kako bi izgledala idealna situacija. Kad identificirate promjenu koju želite (novi stan, bolju vezu ili novi posao), možete napraviti plan napada. Primjerice, znala sam da se ne želim više baviti konzaltingom, da želim raditi u novoj industriji i da želim živjeti u inozemstvu, tako da sam se mogla fokusirati na međunarodne poslove u manjim poslovnim okruženjima, što je skratilo vrijeme traženja posla i dopustilo mi da svoje planove ostvarim brže. Preporučujem vam da odjednom mijenjate samo jedan veliki aspekt svog života. Ako pokušate smršaviti deset kilograma, pronaći dečka i novi posao odjednom, završit ćete iscrpljeni i vjerojatno i dalje s viškom kilograma, sami i nezaposleni", ističe.

Drugi savjet koji daje jest da si zadate čvrst rok. "Ako kažete sebi da se selite u Los Angeles 1. lipnja 2016., taj cilj postaje puno opipljiviji od 'zbilja bih se voljela preseliti u Los Angeles u budućnosti'. Tada recite svima da ćete napraviti taj X do Y datuma!", kaže.

Dodaje da biste mogli na Facebooku ili na svom blogu pisati o svojim planovima, jer pozornost javnosti povećava vjerojatnost da ćete ispuniti svoje planove.

"Sljedeći korak jest da svoj plan implementirate u svoje vizije i to bez isprika. Vi ste motivirani da promijenite svoj život, imate rok u kojem to želite napraviti, a vaši prijatelji i obitelj vas podržavaju - vrijeme je da provedete svoj plan s užitkom", naglašava.

Prisjeća se da tjednima prije razgovora za posao u Španjolskoj, a posebice tijekom njega, nije spavala, jela niti radila išta drugo osim pripremanja za njega. "Na kraju sve se isplatilo, jer sam napustila Barcelonu s prestižnom ponudom za posao. Ključ je bio u tome da sam 'stavljala povez na oči' kad je riječ o stvarima koje nisu išle u korist mog plana i sve sam radila 200 na sat", tvrdi.

Kad se promjene počnu ostvarivati, važno je da ne počnete sumnjati u sebe. "Bit ću iskrena, kad sam shvatila da preuzimanje novog uzbudljivog posla znači da moram nazvati šefa i dati ostavku, potpisivati dokumente, vratiti službeni telefon, laptop i karticu, zbilja sam se obeshrabrila. 'Radim li pravu stvar? Ne događa li se ovo malo prebrzo? Što ako...?', no uspjela sam se razuvjeriti snagom svoje prvotne vizije i uvjerenjem u moje sposobnosti donošenja odluka", ispričala je.

Dodaje da je shvatila da je nervoza posve normalna i ne znači da išta radite loše, već samo pokazuje da vaše tijelo zna da se susrećete s nepoznatom, uzbudljivom situacijom. Kako se prilagođavate novom iskustvu, ti će osjećaji nestati. "Posljednja, možda najvažnija stvar koju sam naučila u tom turbulentnom mjesecu bila je da treba živjeti dan po dan", poručuje.

"Pronaći novi posao, smršaviti, oživjeti staro prijateljstvo, pronaći dečka ili djevojku, naučiti neku novu vještinu, riješiti se neke loše navike, preseliti se u novi grad, sve to možete napraviti u 30 dana, ako imate viziju, rok, samopouzdanje i odlučnost da to napravite", zaključuje.

P.S. Život je u stvari jednostavan, postaviš si ciljeve i pokušaš ih ostvariti, nije problem
ako ne uspiješ ostvariti ciljeve, problem je ako nemaš hrabrosti pokušati...:))

P.S. Evo, nešto i od danas, dirnul me je ovaj Vegin odlomak u kojem priznaje da ima samo nas, kakvi-takvi, mi smo njoj najbolji prijatelji:
"To vam je kao ona vaša najbolja prijateljica/prijatelj koji vam beskrajno idu na živce, beskrajno se s njima ne slažete, beskrajno ih osuđujete, ali su vam pri ruci, i kaj ako ostanete bez njih, kaj bute onda, koga bute tak dobro poznavali da si dopustite sve te kršćanski/budistički/hinduistički i kajtigajaznam kako sve ne, ukratko, lijene, osude? Tko bu vam bio korektiv, koga ćete pogledati i reći "Fala ti, bože-taj-i-taj, kaj ja nisam takva i što tako nije meni!"? "

Uvijek cijenim onoga tko me iskreno kritizira, jer mi je to najbolji učitelj, korektiv, ali nije me dirnuo tekst, debelokožac sam,
jer predstavljam puno ljudi, pa ne mogu misliti na pojedince, tko me nazove, popričam s njim...:))

A moje je pitanje: zakaj to već niste napravili?

Meni ovo liči na priručnik "Kako u plastičnom koritu oploviti svijet". Mislim ono: teoretski sve štima ali još nitko nije uspio.

Coco, može li zamisliti da netko vrši bistrenje vlastite glave na Blogu
kroz c/p tekstove, kakvi su ljudi već znam iz reale, samo moram sebi
neke stvari još objasniti i zato sam tu..., ali morati ću malo smanjiti! :))

Pa ja bistrim vlastitu glavu kroz svoje vlastite blogove. Na drugima baš i nema nekaj za bistriti. Više bih se zmazala nego izbistrila.

Cococh, bio sam sretan dok sam igrao tenis, kupao se u moru,
joggirao, šetao i planinario i išao na fitness, bavio se yogom, a
ne sindikatom i politikom, to ti je gotova sva životna mudrost...:))

Pa ne mora jedno isključivati drugo.

Ajd,dobro da nisi ševio.

Tenis je vrlo "bitan" sport za daljnji razvoj.

A joga,ha,ha,haaaa,što će ti to?
Primi se utega i razvijaj snagu!

Samo da ti kažem,vrlo dobro znam
sve o tim stvarima da ne misliš kako
govorim na pamet.Ima to neke prednosti
ali sve u svemu,smatram da neka djelatnost
treba biti shvrsishovita kako bi se stalno razvijali.
A joga,ustvari je religija,koliko vidim,napustio si
ju.Ništa loše u tome jer način života koji ti je ovdje
uvjetovan,nije u stanju da ti omogući puno prakticiranje.