put i povratak

dakle, ovako je to.
meni i dalje neke stvari nisu jasne... naime ta potreba za tvojom sutnjom, e to me bas onako boli i rastuzuje. mislim, ako smijem sad ja rec kako to meni izgleda, evo ovak, moj best bet je: sad bi ti da ja iz tih nekih logovlja pokazem kako vjerujem i dalje u nash san, hm? pa da onda i ti mozes vjerovat u isti. pa da si mozemo pricati one snovite i njezne i onak, predrage pricice...
kao prvo, logovi se redovito krivo shvacaju. ili barem lako cesto bude tako... ono sto mi fali je ono, neka diskusija. jedino onda kad smo pricali, tipkali, whatever, jedino onda, a onda je bilo tako radosno i lako, smo mogli nekakvo povjerenje skupit... bez tako cega, mislim da nikad necu moc ispunit ono sto bi htjeli. jer ne mozemo se vratiti vise i vrijeme nista nece izbrisat. i ostavit stvari novima kao da nist nije bilo. naime...
hm. gle, to sve ide od filinga kak smo taj neki susret i napredak odgodili do tkoznakad. do nikad, kako uvjeravas i precesto :(
e sad, bilo bi zgodno imat osjecaj da ono mozemo nest s tim i napravit, a ne cekat da se nest iz nebesa dodje i desi se i ono opameti nas il' kajvec... tako. e pa kako rekoh, san smo unistili nepovjerenjem. zhelja je i dalje dakle tu. kako bi snovite i bajkovite predjele opet moglo se pohodit treba neko povjerenje u njihovu _mogucnost_ ... mogucnost toga je itekako upitna ako se oslanjamo na vrijeme kao takvo i nadu da ce se stanje na neki neobican nacin vratit na pocetak. u neko vrijeme nevinosti, je li.
kako rekoh, vidim ja da ljudi ovdje nist ne kuze mene, a ni ja njih. logovi su jedan meditativni oblik komunikacije i lako se tumace sasvim naopako. nikad necu moc, pa makar i jasno razabrao i izabrao onaj s nadom, nikad necu moc povjerovat da si pametnija, i da neces opet nacinit nesta zbog cega cemo se oboje razalostit samo na temelju toga.  
e, kako rekoh, ja dakle mogucnost vidim u komunikaciji. i to ono, ne sad napises pa pobjegnes. kako bih ikad mogao vjerovat da imas malo povjerenja u sebe i u mene, ne mozemo se oslanjat na tekstove koji vise tu objeseni... trebaju teci rijeci, ziva rijec je nuzna, obrazlaganje, ples... tako ja to vidim. i to nije ovisno o vremenu ni o trenutku. i znas i sama da cu se uvijek rascvast kad budem prepoznao tvoju rijec, mada i govorila ono sto mi nije drago za cuti. eto, tako ja to vidim....
pa mi nije jasan taj poriv za daljinom i sutnjom. hm hm.
no, jasno da ovo nije bogomdana i jedina moguca nedvojbena i samorazumljiva istina, ovim se nadam da cu bar isprovocirat kakvu vrst tvojeg pogleda na stvari?
(eto, tako nekako sam razmisljao danas kopajuci na vrtu, dok su po meni onak lelujavo padale kao neki topli snijeg latice tresnjinog cvijeta. a mravi se gostili ostatkom mog malinovca...)
 

e! tu si:) ajd dodji malo na jitterbugov log da te pitamo nesto. ajd pliz

plemenski obredi uvijek mi bjehu mrski... pak hajde, kako himna veli, i u buru i oluju i bokserom u glavu, sve za njenu slavu... heh.

cudna si... pa latice su najbolje, samo malko je nekako onaj sjetnotuzno kad leprsaju, a ipak jedinstveno lijepo. podsjeca me to nekako na moju sredovjecnost. uhmmmm.....

hm... to sad ima neku zatajenu informaciju i asocijaciju koju cuvas za sebe ... da neke jesu takve. u redu, slazem se. :)

da, al nije tako neobican taj tren: covjek onda skuzhi da je svijet sacinjen od dozivljaja... i otvori mu se neko novo podrucje kad skuzhi da je nesto nevidio...

skaut? a o paralelnoj komunikaciji ja nist ne znam, znas... hehe.

lakse? sad ti je tesko? aha... pa da, dobro. a scout? hm, zvuci kao neki djecko odmilja...

izgubila hrabrost?! uhhh :(( /no, da nemoj ti meni sad o paralelnim svjetovima.

previse ....za sto?!!

da, ovo je both iskreno i istinito... bien. soy encantado, enivej. :)