All Your Base

D. Adams je imao polje nečijeg tuđeg problema. No na svijetu postoje i drugačija polja. Otkrih nekoć davno, a u danas i potvrdih postojanje jednog drugačijeg polja, kojem još nisam uspio naći mjesto pod suncem u nomenklaturi takvih vrsta polja. Zasad ga zovem "polje čudnosti", ali to je samo privremeni naziv.

I Zagreb ima barem jedno takvo polje. Nije mi poznato da to polje ima nekakvu praktičnu vrijednost, kao ono Adamsovo, ali trenutno ne namjeravam biti pragmatičan, tako da ćemo mogući praktični aspekt ove priče ostaviti po strani.

Unutar tog polja, neke od situacija koje su se dogodile u prošlosti bile su: "situacija pokusnog kunića" i situacija "više od 35 godina", iz jednog prijašnjeg loga.

Pravi dokaz da se zaista radi o spomenutom polju dogodio se danas.

Kao prvo, potrebno je naglasiti da sam ja mrgud, asocijalna i ponešto autistična biljka. IRL jedva da komuniciram s onima koje dobro znam, a komunikacija i kontakt sa ostatkom svijeta se svodi na ono nužno zlo (prilikom posjeta trgovini, kiosku, radu na poslu, itd.)

Doduše, danas je "dubrovničko polje" (kako ga još možemo nazvati), imalo utjecaj na cijeli prostor moga kretanja, dok mu je epicentar (fiksni) bio kod hotela "Dubrovnik".

Valja isto tako naglasiti da d. polje ne opada s kvadratom udaljenosti, već, čini se, linearno. Potvrdu ovog nalazim u činjenici da su danas u nekoliko navrata pješaci jednostavno izlijetali pred auto u kojem sam se vozio i zbog jednog fajta s jednom gospođom u jednoj javnoj garaži oko obaveznog smjera unutar iste (garaže, ne gospođe).

Uzevši u obzir moje socijalne vještine, kulminacija se dogodila u samom epicentru. Približavam se ja tako epicentru polja u kojem se nalazio jedan ulični svirač, sa svojih 50ak godina - gitara i nefunkcionalni mikrofon koji služi isključivo kao rekvizit. Ništa čudno i neobično.

Iz daljine se nazirala neka melodijica koja je znala zazvučati kao vješta kopija one narodne koju je izvodio Hendrix. No kad sam se približio ta ideja mi se rasipala u nešto neprepoznatljivo i prilično repetativno. (oglušio sam nešto u zadnje vrijeme, što mogu). Odlučio sam, po običaju, samo proći pored dotičnog.

Nakon što sam iza epicentra bio već dobrih 10-ak metara, učinilo mi da sam čuo: "ej stari, imaš cigaretu?", na što bih se, gad kakav jesam, samo nonšalantno oglušio.

Ali ne i ovaj put. "Cigaretu? Imam." uz sasvim obično koračanje tih 10 metara natrag i vađenje cigareta duboko zakopanih u bespućima jednog džepa moje platnene jakne.

Tad je počeo monolog, njegov, ne moj, koji sam ja, pod utjecajem d. polja pažljivo slušao:

"Pesma se zove 'stepavanje pepela', a nemam cigaretu. Mislim, imam para pogle", pokazivao je na kofer od gitare gdje se jedva naziralo 5-6 kuna. "Imam, al sam privezan kablovima pa se nemrem ustat".

Ostatak monologa ću pokušati prepričati iako je meni bio sasvim nerazumljiv, no nisam uspio dokučiti je li on bio potaknut nekom gadnom psihoaktivnom supstancom ili čisto utjecajem d. polja.

"Čuj ja sam ti neki dan rasturil ovdje, bil sam najbolji svirač od svih. Znaš mi ti se svake subote okupljamo. Mi muzičari. "

Ja slušam i dalje

"Jebate, bil sam u svim novinama i u dobro jutro. Kad sam im to rekel, popizdili su. Ma svi oni, ekipa, Boško Petrović i svi."

Oke, ovo mi nije imalo apsolutno nikakvog smisla ali umjesto da se pokupim, kao u najnormalnijoj situaciji, ja još potičem daljni razgovor.

"A kaj? Mikrofon ne dela"

"NE! Ne, za ovu pesmu ne treba mikrofon. Pesma ti se zove stepavanje pepela. A kaj? Kaj i ti prašiš?", fufljajući me pitao s cigaretom u ustima na čijem se vrhu pepeo jedva opirao gravitaciji.

"Prašim? Aha.. jel sviram? Paaa, onak - recimo"

"Pa daj onda, buš jednu drapil.", dajući mi gitaru.

Ovog trenutka već krenuo prema gitari, ne vjerući samom sebi i vlastitim rukama, no u ključnom trenutku zazvonio je telefon, čije je elektromagnetsko polje, čini se, raspršilo ovo dubrovničko. Dok sam pričao, on je nastavio sa svojim monologom od čega sam uspio uloviti samo:

"Pogle tam, viš!", pokazivao je na neke cure koje su zapisivale nešto u nekakvu bilježnicu na obližnjoj klupi.

"Aha! Si videl - koliko muzičara na svetu ima svoju vlastitu knjigu žalbe?", rekao je uz smijeh s cigaretom na kojoj se taj pepeo još uvijek grčevito držao.

Već sam bio krenuo svojim putem, no usput sam samo natuknuo nešto kao da je bolje da je knjiga žalbe nego palica kakva, ne znajući zašto sam rekao baš to. Još mi ni sad nije jasno, jer uopće nije svirao tak loše. Uglavnom, to mu je bilo smiješno.

Al ne znam, mislim da će mi sljedeći zadatak koji ću si postaviti biti da popričam i s drugima. Možda otkrijem još koje čudno polje, a možda se riješim i svoje biljkovitosti i ravnodušnosti prema RL-u i njegovim bićima.

ajmeeee:))))) super prica:)))) ...erhm.mislis da je do polja? meni se takve stvari non stop dogadaju...hm.neovisno o lokaciji. al nisu vec dugo sad, vis.....:/ pkaj nisi sviiirooo??:))) ja bas bi hihi

a sad pazi mene blesave, ono kad i odgovorio na pitanje o cigareti, ja sma pomislila:kaj bu sad napravio? ...jer sam (!!!) zabrijala da ti ne pusis (????????) ..onak...dobro, kolajah...ah.

ustvari mi se tu malo ispuhal balon jer sam mislila da si reko da imas cig i da bus neku šegu izveo s njim...hihihi

TNX, kol. :) A imam tipača puno, a triput sam pročital... Kaj se tiče tebe, ermh, mislim da si ipak malčice komunikativnija od mene. :) Ovakve stvari se meni događaju samo tam... Morat ću to istražiti... :) A skoro sam zasviral, sam da tog telefona nije bilo. :)

Šegu. :)))) Pa vidiš da me ulovilo polje. Sprečavalo me da budem otrovan jako. :)

hehe ti i kojala ste prekrasan nadomjestak i posve prelazite one starozagrebacke price... jako dobro.. jako dobro :)