put i povratak

svaka prilika je prilika za odgovornost
... u danasnjem racunu T-Com veli meni, 38s... heh, pitoreskno. cak malo vise od pol minute... pa prije nastavka s ozbiljnijim temama, evo malo pp (prikladne patetike)
http://www.lyricallegend.co.uk/songs.php?artist=basia&title=half+a+minute ;))))
Ponavljanje, ja na njega malo drugacije gledam. Ponavljanje se ne zaboravlja. Ponavljanje uistinu jest ono sto smo mi, u njemu se je ispravno prepoznati. Zaborav pak proslog je lak, proslost je prosla i ne boli, ono sto je tesko je zaboraviti buducnost.

Lisce je prizemljeno na cesti kao bijeli oblaci preko kojih se gazi kotacima. Je li doslo vrijeme za pozeti nasu sudbinu, ili jos nije, ili smo to vec ucinili, ili mozda cinimo stalno, zanjemo sto sijemo, strah.
Na sahovskoj ploci bude se nove figure, na sasvim neobjasnjivim mjestima postavljaju se u nasem zivotu. Bespolna kraljica i dalje stoji u centru labirinta, ponesto sjetna, jos uvijek dovoljno snena da ne uocava tihi zvuk kojim su se negdje u daljini kockice domina krenule urusavati, zidovi. Bijeg od slobode ugnijezden kao crvotocina u drvetu od kojeg su figure, i ploca isto tako, nacinjene.
Izbor je izbor jednog, iz sveznja stapica. On, taj izbor, stoji sa strane kao stvarnost, kao ono cime smo sve ostale mogucnosti iz sveznja sveli samo na igru, kojom ce nas obavijestiti o znacenju naseg izbora. Prilike se pojavljuju u raznim trenucima, i nikad necemo moci samopouzdano tvrditi, iako cemo se time tjesiti, da su one koje smo mogli ostvariti bas one najbolje, one zapisane za nas. Sudbinu je dobro prepoznavati u proslosti, buducnost treba biti otvorena za igru. Da, razina hrabrosti je tu na mjestu, jer time ostajemo lagodno nezasticeni, cime uistinu pustamo sudbini, stogod ona bila, mogli bismo ju zvati i povijescu, da odigra neki od nama nepoznatih poteza. Da, razina djetinjeg je nuzna kako bi se otvorilo zatvoren svijet, svijet zatvoren u ponavljanje koje smo mi sami.
Ne, prilike uistinu ne dolaze onda kada smo mi spremni za njih. One se pojavljuju uvijek, po nekom svom ritmu. Istina je pak da tek one koje se pojave onda kada smo spremni za prihvatiti ih, tek njih ostvarujemo. Zovemo to sudbinom, no to je bijeg od slobodnog leta, mi imamo svu slobodu sebe pripremiti za prilike. Slobodu i odgovornost. Od nje nema bijega. Misaoni tokovi nisu riznica slucaja, time nismo prepusteni u ruke nepoznatim silama bez mogucnosti za nosenje s njima...

Sjeca me to situacije u kojoj sam jednoj azijatki koja se bojala kajakirati po mozda tristotinjak metara mora izmedju otoka objasnjavao kako ja gledam na strah, onda kad sam jak. Visiti na jedinom osloncu, zardjalom klinu, debelom kao prst s obje ruke  navede da se zapitam. A onda rezoniranje ide do kraja, pa kazem: okej, trebam gledati sto ja biram i sto ja radim. Sudbina ce uciniti ono sto mora. Ako padnem, necu se dobro provesti, no, ono sto jest moj izbor je odgovoriti samom sebi na pitanje: ' Zelim li uopce zivjeti u tom svijetu (kojeg sam uistinu stvorio sam, svojim ponasanjem i svojim mislima) u kojem ja nisam kadar preuzeti taj rizik?!! '
Pomalo radikalno, ali krila ne mozes uvijek isprobati, katkad smo u tragicnoj situaciji kao oni Creski supovi u kojoj polijeces isprobavajuci krila. Pokusaj je samo jedan. Pad zavrsava u moru, a oni ne znaju plivati.
Da, ovo sve mozda zvuci kao poziv na herojski pad, ali potaknut je promisljanjem o zagusenosti strukturama u vlastitoj misli. Ja uistinu ne zelim zivjeti u svijetu kojem znam kraj. Premda se i sam gotovo redovito nadjem ponavljajuci isprobane obrasce takozvane sigurnosti, a zapravo bijega od slobode. Da, ovo mozda zvuci kao poziv na herojski pad, ali uistinu to nije. Ne izazivam sudbinu. To ne. Samo ucim kako ju ne oblikovati kao usku mracnu ulicu, vec kao onu livadu iz Jalte-jalte, pa i onda kada nije rijec o mojoj domovini.
Put? Ja sam uvijek vise volio setati ondje gdje su staze neutabane. Ne izazivam sudbinu, vec upravo suprotno, pustam joj da bude. Samo ju biram. Da, imam puno za raditi. Crvotocina ne prestaje sama, korov uvijek nanovo izrasta, i stalan je obzir nuzan za uocavanje struktura ukopavanja, bijega, kao konji sto su uzaludno upregnuti u krug drobljenja maslina, put im nema dvojbi. Naklonost sigurnosti nije zatvorenost u predvidjenost. Sigurnost je u prepoznavanju i prihvacanju mogucnosti, riziku prihvacanja mogucnosti. Da, imam puno za uciniti za prekidati obrasce ponavljanja slabosti. Biti jak i cvrst se ne pokazuje uvijek kao prednost. Znaci to da mi je puno neugode potrebno kako bih prepoznao da zelim bolje. Drugaciji svijet jest moguc, kako tvrde entuzijasticni mladi i manje mladi iz istoimene nevladine udruge. A njegovo obecanje stoji ograniceno vlastitom ukalupljenoscu u naviknute obrasce straha, koje zovemo sigurnoscu.
Dobro je razluciti gdje su moguce granice predvidjanja, a sto treba sudbini pustiti da odradi. Ako mi ucinimo svoj dio svjesni zasto i svjesni rizika koji preuzimamo, time joj dajemo da nas nauci koliko smo zapravo slobodni. Mi samo moramo napraviti ono sto je u nasoj moci. Prije nego li se zapitam zelim li odustati, moram imati na umu da je odustajanje ne pitanje prilike, vec pitanje vlastite nespremnosti da ju se ostvari. No, nespremnost je zapravo samo cinjenica da se nisam pomirio s istinom da se prilike uistinu ne ponavljaju. Svijet je posve otvoren, ponavljanja i privlacenja koja traju takodjer postoje, no odustajanje je samo i uvijek pomirenje sa zivotom u svijetu (i svijesti) u kojem ja nisam kadar ostvariti taj drugi svijet koji me privlaci svojom neostvarenom ljepotom! Ljepota sna izlika je za strah.
I biram, premda se to tek moze ujezgriti u misli nakon sto se pomak i ucini, biram da ne zelim zivjeti u svijetu u kojem nisam sposoban zivjeti uz preuzimanje rizika ostvarenja snova. Pa dovelo me kamo god. Biram dakle, da ne zelim zivjeti u svijetu u kojem sudbina izgleda kao ogranicenje i strah. Vec stoji kao obecanje leta. Koliko god da ce buduci snovi biti oznaceni iskustvima padova.
Sudbina ima svoj posao, ja imam svoj. Ako ja odradim svoje, ona ce svoje. Ne postoji sudbina koja je neovisna o tome sto radim (Heisenberg, izmjereno nije neovisno o samom ucinku eksperimentiranja.) Sudbinski odredjene prilike one su, dakle, koje se pojave onda kada smo za njih spremni. Ipak, nije moguce, a niti ispravno, negirati kajanje zbog svih onih koje smo zbog vlastite nespremnosti propustili. Tek pripremljenost na zivot sna daje snu da zivi.
I, prije odustajanja od zelje, valja se zapitati: zelim li ja uopce zivjeti u takvom svijetu u kojem ja sam ne mogu preuzeti rizik da tu zelju i ostvarim?! (A zapravo, je li rizik gubitka zivota najteza kazna, ili je jos i teza osudjenost na zivot, uz kajanje zbog pada? Dakle, valja se zapitati, zelim li zivjeti u svijetu u kojem ja ne mogu preuzeti rizik zbog pada?)
Jer, to je nas dio posla. Ostalo je na sudbini da odluci.
Da li je pravi trenutak za nesto? Ako nismo ucinili, nije bio? No, oslanjanje na druge prilike je uvijek zapravo bijeg. To samo znaci da jos uvijek zelim i mogu zivjeti u svijetu u kojem ne mogu preuzeti rizik da neku zelju i ostvarim.

Ipak, prosvjetljenje dolazi u trenutku kad shvatimo da je takav zivot uistinu zapravo jos veci rizik, rizik od gubitka smisla, utapanje u moru apsurda ponavljanja straha. Zivot bez rizika je rizican vise od onog u kojem smo voljni preuzimati rizik.
Kruzna definicija. Sudbina i povijest jedno te isto su. Zmija koja sama sebe guta od repa.
 

neiscrpan si... puse... ostavi kosaru, mislim da cu ju napuniti...

bome ovo jes bilo podugacko, mislim da ja punim tvoju this time.. pusa :* :))

imam ih jos u pricuvi, zato samo daj ;)) ... ;*******

sviđa mi se ovo. konačno rješenje samo što nije iznjedreno...no mislim da njemu neće trebat tako dugi tekst. nekak mi se čini da će se dat sažet u- jump!;)

da CR. lijepo opisano. samo bih ja stavio poneki zarez negdje: rekao bih, konacno rjesenje, samo sto nije iznjedreno. tocnije, konacno rjesenje jest, ali iznjedreno nije. jer je upravo korak taj ono sto ga njedri..?!

razmišljanje zna dat iluziju sigurnosti "jer razumijem"...ali da, korak je majka. a i svrha kad gledaš, bar u većini slučajeva.

jako dobro uocavanje. da, 'razumijevanje je dovoljno' je opasnost privida sigurnosti, i mira. kao neko rjesenje, a bez rjesenja.... bas tako. kao rjesenje bez rizika. sto i dalje, s razlogom, ne zadovolji.