All Your Base

Eto tako meni s vremena na vrijeme puhne da napišem nešto različito od ostatka ovog mog bloga. Nešto, kao, ozbiljno. :)

Kolajah mi je bacila bubu u uho s tom hipergrafijom, pa rekoh, da spojim to s nekim mojim traćarijama od prije. :)

Uz to, da kažem i koju utješnu, ako hoćete, riječ vezanu uz hipergrafiju jer mi je ono kolajino objašnjenje taaaak depresivno. :)

Kaže ona, hipergrafija je povezana s epilepsijom sljepoočnog režnja (Waxman SG, Geschwind N., Hypergraphia in temporal lobe epilepsy. Neurology. 1974;24:629-36), kao i da opsjednutost pisanjem u osoba oboljelih od tog poremećaja ponašanja ne znači i povećanje spisateljske nadarenosti. Ehm, da... to možda i jest točno u nekim slučajevima. No, ne treba smetnuti s uma da je veliki broj nadarenih i produktivnih pisaca/pjesnika bolovao upravo od epilepsije sljepoočnog režnja. Neki od njih su Byron, Dante, Dostojevski, Molière, Petrarka, Poe i Tennyson.

Hipergrafičari će se pobrinuti da svoj poriv za pisanjem ostvare na bilo koji način, pa makar to bilo i pisanje po toaletnom papiru.

Do sad nije utvrđena nikakva veza hipergrafije s hiperleksijom, koja je pak povezana s autizmom.

Hipergrafija se još naziva i ponoćna bolest - midnight disease. (ja bih rekao: bolest žirafe :DD)

Dr. Alice Flaherty, koja je živjela s tim 'fenomenom' i proučavala ga, veli da "znanstvenici ne žele raspravljati o kreativnosti" jer ih to čini "intelektualno nehigijenskim". :)

E sad taj drugi dokor, Peter Whybrow kaže da hipergrafija ne producira kreativnost. On govori o Van Goghu (koji je također imao spomenutu vrstu epilepsije) kako ga hipergrafija nije nagnala da slika, već je samo utjecala na način njegova slikanja i izmijenila ga.

Doduše, mnogi umjetnici bolovali su i od manične depresije, a većina njihovih djela je nastala između dvaju maničnih faza. Whybrow kaže da je povezanost kvalitete njihovog rada i spomenutih poremećaja sasvim slučajna. S ovom tvrdnjom se neće složiti velik broj pisaca, kao i određen broj znanstvenika. Dr. Kay Jamison navodi da se i u kreativnoj i hipomaničnoj misli odvijaju dva aspekta razmišljanja kao i sposobnost slaganja i kombiniranja ideja ili kategorija misli kako bi se formirale nove i originalne veze.

I sad nekak dolazim do zaključka da je za kreativnost zaista potrebno imati "razdešen" mozak i um, ali i bez želje da se on "podesi". :) A oni koji nisu dovoljno sretni da imaju prirodno razdešen mozak će posegmuti za kojekakvim psihoaktivnim supstancama (recimo absint je bio popularan jedno vrijeme) kako bi se doveli u "stanje kreativnosti". Sve u svemu, kako je jednom prilikom izjavio Štulić, nešto kao: kreativnost se rađa iz nevolje, a ne iz blagostanja. Ako si je on zaista "umjetno" stvarao te nepovoljne situacije, sad mogu shvatiti i zašto. :)

Kao što i Flaherty, ona doktorica s početka priče kaže: "Izgledalo mi je kao bolest, nisam mogla prestati, no istovremeno sam mislila da je to jedna od najboljih stvari koje su mi se ikad dogodile. Još uvijek tako mislim".

Ovaj Whybrow veli da je to jako opasno stajalište. Kaže on da "ljudi nemaju koristi od mentalnih bolesti", jer on misli da se tako dobivena umjetnička sposobnost zamjenjuje "holističkom sposobnošću bivanja čovjekom".

Al ne shvaćam, kako može tvrditi tako nešto, ako nikad nije iskusio umjetničku kreativnost iz prvog lica (a po toj priči uvjeren sam da nije).

Ja bih ostao pri svom starom stavu, sad još i čvršće, koji kaže da ako si kreativan, *sigurno* nisi normalan ili kako je jako lijepo rekao Robert Burton: "SVI PJESNICI SU LUDI!". :)

Eto, ispunih kvotu ozbiljnog loga sad za jedno vrijeme. :)

Ma kaj bi pjesnici bili ludi?

lothario, ak se već komentira, onda je običaj da se osim naslova pročita i sam sadržaj loga. Al dobro, popravljaš se. Barem nisi radio ogromni c/p kao komentar, tako da je to pohvalno, bar u tom segmentu.

ne slažem se da čovjek mora biti lud da bi bio izvrstan pjesnik ili umjetnik...i nije istina da kreativnost ovisi o nenormalnosti...jedino mi je žao što ne mogu navesti nikakve neurološke dokaze za te moje teze...

ja prije mislim da su prosječni ljudi ograničeni, a umjetnici i intelektualci u idealnom smislu imaju razvijene kapacitete koje prosječan čovjek nema pa otuda kreativnost i iznimnost