U fusnotama tišine...
Zapalila je plamen u predvorju u kojem je susrela njega, plaha i pripitomljena poput riječi što polako prilagođuje se zvuku kojeg stvara izrečena. Blizu se, o blizu, činila svjetlost, u taktovima trenutaka u kojima bi se, tiša od tišine, sklupčala u naručje koje je nekim čudom postojalo u njenom vremenu. Položila bi tada sebe u fusnote neobjavljenih pjesama, videći sva osjećanja i osjećajući sva viđenja, ulijevajući značenje tišini nakon točaka...
A na kraju stranica, čineći krug na dlanu, sažimala bi sebe zajedno sa svijetom, razmaknutih usana...
13.04.2005. u 3:31 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar