put i povratak

(O nauci i umjetnosti u nasem vremenu)
    Novo pokoljenje srknulo je zivot iz zatrovanog vrca. Gorki okus natapa njihove pjesme, price i drame. Nase se doba nasukalo u sumraku sviju vidika, razderanih jedara u urliku pakla. Vidjeli smo gorde zastave u blatu, nitkove i ludjake na politickom zenitu, izmrcvarenu istinu pred sudom. Navijek je tako bilo; historija nas ne uci mudrosti. No ovaj svijet, koji s jezom zovemo nash, a ne znamo vise kome pripada, dise otrovni zrak, ukrucen u svojim suprotnostima, pred uzasnom vizijom konacnog smaka. Vise od hulja i fanatika na polju slave stravi nas golemi bescutni stroj, koji  ustrajno guta sve ljudsko. Covjek na Broadwayu jednako je tako bespomocan kao i u sjeni pagoda. Da prezivi, preobrazava se u kotacice, sarafe, svrdla u toj dinamici, kojoj su smjerovi izgubljeni negdje u davnini; ali da to sigurno vodi u katastrofu nitko vise ne porice.
Taj apokalipticki panoptikum moze biti promatran kroz kavanski dim, s kreveta ljubavnice, ispod rascvjetane tresnje. S tom kobnom sjenom hoda usamljenik i dalje, u lovu za uzicima zaborava. Sto god dotakao, okus smrti je na njegovim ustima - to je saznanje uzaludnosti, apsurd modernog vremena.
Camus je u svom Sizifu izgubio puno shvacanje suvremenog gradjanina. Njegova tragika nije u tome da mu se kamen otkotrlja, nakon sto ga je odgurao do vrha. On je paraliziran u pocetku saznanjem svoje nemoci u uzasnoj tudjini. Svijet mu se izmakao iz ruku a da ga uopce nije pomaknuo, dok pakleni stroj pod njegovim samostanom odbrojava svoje vrijeme. Camusov nam Sizif otkriva cudnu srecu: da guramo kamen, zaboravivsi sto nas na vrhu ceka. No, i ta varava naslada nam nije priustena.
Jesmo li vrc apsurda nagnuli do kraja? Preostala je sumorna pustos, s koje se dize svjezi lahor. U agoniji jednog vremena bude se slutnje o drugim svjetovima. Smrtno bolesni, pocinjemo iznova da zudimo za zdravljem. Gdje su novi sokovi, skriveni pupovi koji ce donijeti blazena proljeca?
Ne trazimo odmah suvise! U slomu zeljeznih traverza bio bi Sizifov posao dizati skele jedne druge palace. Bogovi su mrtvi, a s njima i cudesna prorostva. U njihovu sutonu nije nam ostalo nista drugo do ovaj ugrozeni zivot. No to nije samo kup zivaca koji drsce; to su ljepote i spoznaje koje s nama zive i umiru. Nema nista sto bi nasu smrt nadzivjelo. Nema ideje radi koje bi se vrijedilo zatrti. No svakako nema ni zivota bez ideja. Naturalizam je izrastao na zooloskom vrtu u pomrcini Zapada. Ako se i literarna dzungla prosirila preko metropolskih bulevara, nije nas mogla uvjeriti da bi bezazlena zvijer bila kriva ljudskom mahnitanju. Doduse, macka se poigra s misem prije nego ga proguta, ali tko se tu od ljudi danas jos igra?
Zivot i samo zivot! To ne znaci silazak u zivotinjski krug. U nasoj sadasnjici njedra su beskrajnih mogucnosti. Treba da ih jednu po jednu opipamo, izvucemo i projiciramo kao signale buducnosti. Zbilja se rasklapa u sijaset fantasticnih drama, svaka za sebe jedan mikrokozmos, koji trne osnatren do kraja. Nakon sto su nas bogovi napustili, ne mozemo svetinje isturiti protiv jurisa besmisli. Lukavstina je tu na mjestu. Strelicama apsurda treba oduzeti cilj. Ne penjemo se na praznu propovjedaonicu, nego se vracamo djecjoj igri, kad smo najsretnije zivjeli; vracamo se sa znanjem koje povratak pretvara u progres.
Dugo je ljudska misao robovala fatumu da je hod svijeta zapisan u zvijezdama. Historija se kotrljala po zeljeznim tracnicama, koje je apstraktni um nastojao sagledati. Zakoni prirode i drustva izbacili su savrsenog automata koji je umio potezati poluge napretka. A onda su se u toj slici pojavile pukotine. Udubivsi se do krajnjih cestica materije, istrazivac je zapao u neotklonivu neodredjenost. Eliminacija subjekta pokazala se neprovedivom ondje gdje se to najmanje ocekivalo. Ispod newtonovski determinirane stvarnosti izronila je cudnovata dijalektika eksperimentatora i prirode, zavijena u apstraktno matematicko ruho. Svijet bez covjekova ucesca pao je na kosmicke asimptote, a buducnost biva usadjena u ljudski cin.
To novo saznanje slobode nije steceno u egzistencijalistickom nistavilu, nego u svijetu vrlo slozenih struktura. Iz nize forme ne izlazi determinirano visa. Sve sto je novo po sebi je novo - iako uvjetovano i suodredjeno starim. Struktura novoga "djeluje" pri stvaranju kao i bivsha podloga. Zakon uzroka i posljedice presao je u stvaralacku evoluciju. Mjesto prorostva podvig!
Beskraj mogucnosti usidreno je u nasoj sadasnjici. Jednom linijom mora ladja otploviti. Sto se ostvaruje, ukida drugo moguce. Zbilja je noz. Sve posjeceno skuplja se u sferi zelja i snova. To je riznica umjetnickog djela. Oplemenjena igra vraca nam u fantasticnim kreacijama sto gubimo u stvarnosti. Umjetnost beskrajno upotpunjuje zivot. No to nisu samo njegovi suplementi nego bljeskovi naprijed. Svaka drama je jedan eksperiment mogucega, do krajnjeg raspona; pa ako se i tragicno slama, jaca u nama moralni apel, angaziranost za buducnost.
[...] 
Ivan Supek, isjecak iz djela "Nauka i mir, predavanja odrzana u Jugoslavenskoj akademiji"