Svi smo mi tu zbog ravnoteže među zvijezdama, hmmmm :))

 s prozora pogled,
ovlaš bačen u daljinu,
poput ptice,
što za slobodom žeđa,
tek trenutak,
slatkog zaborava, slobode,
došla je,uvijek iznova meni se vrača,
stara prijateljica,
svaka je nova, poput prve ista
 
.....lijena kolona vozila, razvukla se ulicom zabljeskujuć treptavim svjetlima slućajne prolaznike. Subota je ni po čemu posebna, još jedna u nizu subota obilježenih kakofonijom sirena , šarenilom oprava i boja. Radim. I ne sjećam se koliko je prošlo od moje prve subote, sve mi je to nekako zakriveno maglom, mutno. Pri pomisli na taj dan ostao je tek tup osjećaj praznine, i opori okus žestice u grlu.
 
kolovoz je,
vrelim prstima dodiruje krošnje,
pod prozorom,
umorno granama domahuju platane,
zovu me,j
oš jednom taj posljednji put,
prošetat ću,ove subote,
na trenutak stati,
vrijeme je došlo,da oprostim se moje dame,j
a sad moram poć.
 
.... a ne, ne nije mi bila namjera zavesti vas na krivi put, navesti vas da pomislite da jedan sam od onih što ih „pred oltarom“ ostaviše, naprotiv ja bio s druge sam strane, ja sam promatrao tu ljudsku komediju. Znate li što? Ja još uvijek promatram, te prizore, svi vi meni manje više ste isti. Gledam vas već mnoge subote, vas nevijeste s trbusima i bez njih, zajedno s vašim mladencima, i što vidim. Ništa, apsolutno ništa, za mene prozirne ste slike što promiču pred očima ničime ne privukavši moju pažnju.
 
isprazne laži,
glupa zavaravanja samoga sebe,
iz dana u dan,
licemjerno propovijedam snove,
znajuć da lažem,
nastavljam povjeren mi posao,
ne pitam,
zašto baš izbor na mene je pao,
život je,
očito za mene smislio tu šalu,
namjesto žezla i mača,
podarivši me,crnilom tinte,
što od pelina je gorča.
 
.... popravljam kravatu i poravnavam rubove sakoa, koji me iz nekog razloga danas posebno iritira. Tko će ga znati možda je to taj vreli kolovoz što me tjera da se znojim, ili to jeza je što duboko mi se u kosti uvukla, nebitno, samo znam da drhtim.
 
vrijeme je došlo moje dame,
opraštam se,
ja sad stvarno moram poć.

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidao
Izmedu dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeće
šteta, nepovratno šteta