put i povratak

    Bilo jednom jedno Vrijeme. I ono je bilo cudno, cudilo se samo sebi, no i drugi su mu se cudili. To bi, prema nekim definicijama znacilo da su svi oni bili pjesnici. Bilo je to, dakle, vrijeme pjesnika. Vrijeme je voljelo trajati, kako mu je i u prirodi, no katkad je bilo i promjenjivo to vrijeme, svasta mu se znalo zbivati. Katkad je postilo, katkad bi se obilnije gostilo, katkad umiralo, katkad radjalo, katkad je bilo njezno, a katkad se svadjalo. Vrijeme je tesko nalazilo svoje mjesto u svijetu, mozda i stoga jer je stalno teklo nekamo, prolazilo, bilo je dakle znalo da je samo prolaznik i pjesnik. Katkad bi se promatralo u tom tijeku, a katkad se ne bi prepoznalo u zrcalu. I, kako vec rekosmo, cesto bi se voljelo cuditi sebi, ali nije ono bilo sebicno, teklo je ono kako za sebe, tako i za druge.
    U Vremenu su se zbivale razne stvari, vrijeme je voljelo probavljati ono sto je nagrizalo te bi od pocetnih snova oglodalo meso, a kosti bi ostale kao hrana troglavom Kerberu kao cuvaru ulaska u svijet pocinulih. Leta je tekla obicno samo u jednom smjeru, no ipak, kako rekosmo negdje s pocetka, Orfej je bio pravi pjesnik, i to je bilo vrijeme pjesnika, a sve bi bilo u redu da je, kad bi mu se pruzila jos poneka prilika Orfej znao biti i malo manje pjesnik, pa se ne okrenut onda kad se nije trebao... Eh, da, ali nisam to htio pricati, htio sam nesto drugo reci, ono o tome kako je Vrijeme, premda oiviceno prekrasnim prstenovima ovisnosti, spektakularno u svojoj pojavnosti, ono je ipak samo jedno tijelo, sjajno, ali uvijek prozdrljivo i pomalo perverzno-kanibalisticko. Druga tijela su igrala igru takodjer, odigravala svoje uloge kako su im vec bile dane, i uskracene. Venera je voljela sanjati onako, podatno zenski, a Mars bi stremio, prekoracivao svoj cilj svojom silovitom brzinom i snagom. I svi su oni ostavljali tragove medju ocima sviju tih drugih, koji smo bili mi. Pa smo najprije sanjali probudjeni Danicom, tik prije Sunca, sto je zasjenilo njen snoviti sjaj, onaj koji se druzio s mjesecevim. I okolis, oko nas zabljesnuvsi, spalio nam pogled. U vodi je nestalo otisaka ociju, trepavica i lica. Noci su opet bile mracne i kroz prozracne bi zavjese katkad provirila tek svjetlost kakve repatice, trajna toliko da se niti zelja ne stigne zazeljeti.
    Vrijeme se udobno smjestilo ondje gdje je moralo biti i grizlo svoje zalogaje. U nasim su se dusama talozile kosti, otpaci svih pokusaja, umori stremljenja, umori nadanja, slomljene ruke, odsjecene noge, lesevi bez reda porazbacani, i gledao sam Ljubav u Hamletovskom obliku kako ondje stoji, nad svim tim morima lubanja, nad mrtvima i zgazenima s njenom glavom, s mojom glavom, u ruci, pitajuci se 'Biti il' ne biti?!', vrlo pateticno i pozelio bih vam ovo sarkasticno iznijeti, srecom pa ne mogu jer da bi se razgovaralo, valjalo bi da imam grlo kojeg me vrijeme osakatilo ostavivsi komunikaciju, Herma i Merkura da se putem drugih krilatih bica sporazumijevamo, bile to ptice ili andjeli, sto nakraju cesto i jest isto, recimo ujutro.
***
    Stajase, dakle tako, Vrijeme i promatrase kako se stvari polako rastvaraju vodeci jedinom mogucem kraju, situaciji maksimalnog nereda, onoj ravnoj strahu pred jahacima cetiriju godisnjih doba... Luna je slatka, ali dvolicna, obidje cijeli ciklus prebrzo, ovdje su igrali veci igraci. San je umirao i radjao se, ali cak je i to radjanje samom snu, a kako ne bi i ljudima, postalo umorno. Kao kad znas da ces nocu opet usnuti isti san, onda te ne dodiruje vise kao prije, jer znas da ces se istom kad u njega povjerujesh nanovo probuditi. I tako neprestano. Grcevito zeljeti i ne zeljeti. Bojati se i nadati. I svi ti cavli sto smo si ih posuli jedno drugom pod noge, sav osjecaj straha od budjenja, od nepredvidivih situacija, obrata, Vrijeme se stalno smjeskalo, more se mreskalo, oluje harale dugo, a poslije njih samo su krhotine ladja plutale, Vrijeme kao veliki pobjednik jedva se pomicalo, nadgledalo svoje sareno prstenje i dalje biralo djecu, nasu djecu i svoju koju ce sljedecu prozdrijeti...
    Nismo imali druge, poklonili smo mu se, i dali da samo bira odakle ce nas naceti. Ipak je to bilo malo bezobrazno od nas, gospodine Kronosu, boze, jer kad vam poklonimo sve nase strahove, svu krivnju, sve izgorjele snove i sve propustene nade, bit cete tako siti da cete nam nakraju morati nasu ljubav ostaviti. Jer, ta znate i sami, o mocni gladni Saturnu, ta i vi ste u svom postojanju podlozni toj vjecnoj sili privlacenja. Sto ljubav ju zovem.
Kad zaboravimo na krivnju, kad kajanje sakrijemo u prepustanje sudbini, kad strah izgubimo, jer izgubili smo ionako vec sve, sto nam tada ostaje? Ono, odakle sve to i sve drugo medju nama uvijek i pocinje. Ljubav. Da, Vrijeme jede svoju djecu, no Ljubav nismo stvorili ni mi, ni Vrijeme. Ona nije stvar sto nastaje, pa time ne moze ni nestati. Ljubav nije stvar koja traje u Vremenu, ona je bezvremeni princip po kojem se stvari odvijaju.
Da, imamo svu slobodu iznevjeriti nasu ljubav. No, ona nece nikad iznevjeriti nas.