put i povratak

e da... mrzim sve te poslove koje radim i koje imam za radit. kao - stari kupio hercik nastambu na zumbergu. i sve5, kucica iz price. a sad joj sutra idemo srusit zadnje zidice. enebili nova bila cakum-pakum divna i za boravak molto ugodnija. bah.
i onda jos rodjendan sim, pa rodjendan tam. bah. i svi nesta 'oce a ja, ma koji kurac ja. ja idem radit predavanja... i bas mrzim sve to. mrzim mrzim mrzim. bash. kad radish, a znash. da stogod radio nece te priblizit bas nimalo nicem za cim ceznesh. bah. aukurac sve.
i sad idem uzivat u tom zivotu kojeg sam si izabrao...
i, aukurac.
 

Kako izraziti svoje želje, svoja htijenja?
Kako izraziti sebe, biti zadovoljan sobom?

Ako i znamo odgovore ili ih tek naslućujemo, skrivajući ih duboko
u svojoj nutrini,

kao da ih se sramimo,

kao da ih se bojimo,

možda im nismo dorasli,

ili pak neznamo na koji način iznijeti ih na površinu
i sa što manje otpora izrazit ih kroz materiju.


Tko smo mi?
Što je ovaj svijet?
Što je smisao života?

Još iz rane mladosti kroz moje misli kao neprekinuta nit provlače se pitanja
za čijim odgovorima neprekinuto tragam.
Ponekad lice mi zablista od sreće i zadovoljstva, ponosan jer učinilo mi se
da je odgovor tu na dohvat ruke. No nakon kratkog vremenskog razdoblja,
shvaćam da nisam dosegao vrh planine ali ipak sretan jer svijestan sam da popeo sam se stepenicu više.
Moram priznati, umoran od umovanja više puta pokušavao sam pokidati nit i odagnati od sebe teret tog pitanja, teret tog umovanja, no nisam uspio. Nit je žilava i čvrsta a pitanje o smislu života sve jače je odzvanjalo mojim umom (potraga za blaženstvom, jak je afrodizijak i teško je odustati).
I napokon prihvatih ga kao dio sebe, kao dio svog života, kao dio života uopće. Shvatio sam, svi smo mi tragači u:
magli svojih misli,
magli svojih želja,
magli svojih stremljenja,
dok se konačno jednog dana magla ne podigne a u ogledalu pred sobom pročitamo odgovor na pitanja za kojima smo tragali.

No jedan veliki korak je učinjen. Jasno mi je što smisao života zasigurno nije, a zasigurno nije samo puko preživljavanje dan za danom i bezglavo trčanje za materijalnim dobrima, sa čime se vjerovatno i vi slažete.
No što onda jeste i kako potragu za odgovorom uklopiti u naš svakidašnji život?

U svojim meditacijama pokušavam zaroniti ispod površine osobnosti i približiti se centru svog bitka, koje je vjerujem lišeno svake pohlepe, sebičnosti, samoljublja što pliva površinom i iz tog središta nastojim crpsti snagu u svakodnevnom življenju, oplemeniti svoj život i život svoje obitelji, društva u kojem živimo.
Iz tog središta pokušavam sagledati probleme:
životnog okoliša i njegovu važnost za pojedinca i društvo,
svoju odgovornost i odgovornost društva za probleme s kojima se susrećemo,
odgovornost za buduća pokoljenja,
iskreno iz svog srca, svog središta pružiti ruku pomirenja,
naoružati se moralom i suosjećanjem,
dozvoliti svojoj mašti slobodu bez samonametnutih granica i granica koje nameće društvo,
uživati u svom radu i svojim obavezama i shvatiti ih kao stepenice na putu evolucije,
učiti se komunikaciji sa prirodom koja nas okružuje a napose ljudima,
i u svakom segmentu svog života težiti savršenstvu, umjetnosti življenja.

I nemoj me brisati. Molim te.

nesto je u zraku... i ja sam danas mrgud i sve mi ide na zivce... i samo bi rezala i grizla oko sebe... a najradije otisla na onu livadi iznad grada koja me mami kroz prozor i pticice koje pjevaju o slobodi... ahhh... grrrrrrr...

i ja mrzim to šta sam svaki dan cijeli dan za kompom...mrzim, mrzim...ali valjda neće to bit tako zauvijek...valjda...i tješi se jer ima nas još...valjda... :)) mrzim tu riječ "valjda"
a zbog tih rođendana ću na prosjački štap...svi su ovnovi, ima ih ko blata...mrzim

U raskoraku, mi živimo u raskoraku,
U raskoraku između onog što jesmo
i onoga što bismo željeli biti.
U raskoraku između svijetla i tame.

O sebi mislimo sve najbolje a razjeda nas sumnja.
Prečesto oslanjajući se na vanjske autoritete
zanemarujemo vlastiti razum,
slijepo vjerujući u ono što nam govore.

U rijetkim trenucima samopreispitivanja
naše lice obasja svijetlost sa izvora života
i mi tada znamo što nam je činiti,
no i dalje čučimo skriveni u tami, pitajući se:

Jesmo li dovoljno hrabri, dovoljno mudri, da bismo bili slobodni?
Imamo li dovoljno volje da obistinimo svoje snove?

Privučeni u kovitlac života, nestrpljivi da ostvarimo sebe,
oklijevamo, plašeći se vlastitog nestajanja, pitajući se:

U čemu je smisao ljudskog života?

Je li slijepa vjera u nešto nadnaravno, sveobuhvatno, vječno dovoljno da bi život imao smisla
ili vjera samo obasjava put znanja, put ostvarenja kojeg trebamo slijediti?

Je li smrt kraj ili ponovno rođenje?
Ili su smrt i rođenje samo mijene vječnosti?

Gdje su granice stvarnosti?
Što je iza tih granica?


Odgovori na postavljena pitanja, kao i cjelokupno čovjekovo okruženje, voljenje i ne voljenje, pripadanje i ne pripadanje, njegove djelatnosti, nauka baš kao i teologija, navode ljude na razmišljanje o bitku, stvarnosti, te na kraju krajeva o Bogu.

Ljudi su religiozna bića, te su im potrebni neki mitovi i vjerovanja da bi živjeli u skladu s njima, no moderan čovjek, ne vjeruje u mitove, u potrazi je za smislom, za cjelovitošću, za duhovnošću.
Potragu za smislom, za duhovnošću Jung naziva "Individualizacijom", tj. putovanjem prema vlastitoj potpunosti. To je potreba za "Bogom u nama" i simbol "Jastva"

Moderan čovjek u potrazi je za slobodom, za slobodom koja nije negdje izvan njega već u njegovoj nutrini, sloboda kao moć pravilnog razabiranja i izražavana u vanjskom svjetu.

Sloboda postoji samo onda kad u meni nema smušenosti - KRISHNAMURTI

Imamo li dovoljno volje da obistinimo svoje snove?
Prepoznajemo li misiju, zadatak zbog kojeg smo rođeni?

SVI IMAMO SVOJU MISIJU
Svi imamo svoju misiju u svjetu kojem živimo i pozvani smo svjedočiti je svojim životima
Snaga i širina njena utjecaja na vanjski svjet ovisi o duhovnim temeljima njenog nosioca.
Njegovoj hrabrosti, volji, odlučnosti.
Da bi svoju misiju uspješno svjedočili svojim životima, potrebno ju je prepoznati a potom i prihvatiti.
Upute i način svjedočenja detaljno su opisani u nutrini duše.


Prihvaćajući misiju, otvaramo se utjecaju vanjskog svijeta koji će nam pomoći uobličiti je
i izgraditi.

Otvarajući se vanjskom svjetu, istovremeno snažno se oduprimo zamkama materijalnog svijeta,
kako ne bi očitovanje naše misije bilo usporeno ili čak onemogućeno.

Svi smo pozvani udružujući se, sudjelovati u nadogradnji i preoblikovanju našeg materijalnog svijeta, temeljeno na iskustvima vlastitog života a istovremeno obogaćivati vlastito iskustvo, oplemeniti sebe kao osobu,
POBOLJŠATI OVAJ SVIJET.

lotario jednom sam nekog obrisao i to iz nespretnosti, necu ni tebe, ocito imas potrebu podijelit' svoje pregolemo znanje sa pukom, sto je lijepo al katkad kad smo takvi nalikujemo trgovackim putnicima koji trce od vrata do vrata ne bi li drugima uvalili svoja uvjerenja... vidis point? ovisan o tome da imas kome. nesto za dat. ako nemas nije samo njihov problem, ucenje je onda u tome da im to velish onako kako mogu i zele slusati. / koka, jes, da u zraku je smog. i cestice pepela. bah !:(

ma kod mene jos prilicno cist zrak... cak osjetim miris ljubicica s biskupovog brda... a ja, zatvorena u ovoj zagusljivoj kancelariji... uzas... ipak, evo ti jedna cmoka, nije nesto, ali je ipak cmoka...

kak se ono zvao onaj štrumf koji je stalno govorio ja mmrrrrzim...ček, ček da se sjetim... ;)

Po zelenim livadama, posutim cvijećem,
ispod plavog nebeskog svoda
s pjesmom na usnama i plesom, u igri
mi štujemo život, radujući mu se.

Slobodni smo u ljubavnom zanosu
biti to što jesmo, reći što mislimo.
Navike i društvene norme ponašanja,
želja za dokazivanjem, za posjedovanjem
ne ograničavaju više našu slobodu kreativnosti,
samo su ugodno prisjećanje na stepenice
po kojima smo se penjali u beskonačnost.

U novoj dimenziji nade,
naša je radost beskrajna.
Sunce nam se smješi,
mi smo ponovno
samo razigrana djeca

Zvao se Mrgud.

je lola danas sam bas takav... i jos nesto sam skuzio, dobro je ne uzet se prevec zaozbiljno inace , hm, moze postat ...ozbiljno ?:)) uhhh kako dobar nauk za prvi aprilili. da da:) hm, bah. bas sam ljut i dalje, onak od jada, bitce.

Postoji li Bog?
Mnogi samouvjereno
nude svoj odgovor.
No, meni se Bog ukazao.
Pričam s njime
i gledam ga svakodnevno
u majci, ocu, sinu, kćerci,
u svima vama.

Volim vas, želim vas
grliti i ljubiti.
Prije nisam imao hrabrosti
ali sad znam istinu
koju nemogu riječima opisati
niti gestama pokazati.

Nije važno shvaćate li,
volimo se i poštujmo.
U tome je poanta
istine.

(koka-cmoka, tralalala :) ... mah... idem se suocit sa svojom stvarnostju... i idem da ne sirim negativnosti vise. bah+pljuc.

Gle ovak,,, da ima takvih dana, ali pogledaj van,, vani je granulo sunce,,, i meni je koma u uredu i bas bih vannnnn na to prekrasno sunce, ali gle , vec je skoro 11 i proci ce i ovaj grozni dan,,,a onda,,, vikend,,mmmmmm mljac,,,,(da ne govorim sad kak vikend brzo prodje), ali nisa,, i tak nam ne preostaje nista osim zivota od vikenda do vikenda ili od godisnjeg do godisnjeg,,,, i li ako vec zelis tako gledati od stresa do stresa,,, ali gle,,,, ma daj,, opusti se,,, nikom nije ugodno biti na ovaj prekrasan dan u uredu i crnciti, ali kaj ces,,,, i to se mora, ali lakse je kad je vikend pred tobom,,,, ajde drzi se i sjeti da jos malo i pocinje vikend,,,,hasta la vista...

Sad smiješ, sad možeš
udahnuti duboko.
Nema prepreka na putu
koje bi te mogle zaustaviti.

Priče o smaku svijeta
ne dotiču te.
Niti te brine vlastita egzistencija.
Što je bilo, bilo je.
Poznaješ znakove vremena
i predaješ im se.

Svojom lađom uplovljavaš
u more milosrđa, more blaženstva.
Na žrtvenom oltaru,
pupoljak tvoga života otvara latice
pretvarajući se u prekrasan cvijet
sposoban upiti svijetlost
sa izvora života

putnice, da istina je,,, i meni je svaki vikend isti,, ali gle,, ipak je vikend

Ne razlikujemo se,
mi se nadopunjujemo.
Među nama nema slugu
ni vladara.
U harmoniji
rada, učenja i zabave
mi slavimo život.
Samilošću, suosjećajnošću
rasvijetljavaju nam se nevidljive sile
među svijetovima.
Nebo, pruža nam ruku
vječnog prijateljstva
i ljubavni zagrljaj
vječne radosti.