All Your Base

Danas sam imao najbolju volju da igram ulogu promatrača. Svesti interakciju s okolinom na minimum. Naravno da je sama ta ideja, kao ideja, a priori osuđena na propast, a kamoli tek njena realizacija. A najgore od svega je što se ideja rodila prilikom vožnje tramvajem.

Grčevito sam se borio da se ne nađem nikome na putu, kako se oni kojima se nađem ne bi sklanjali, što bi omelo moj plan igranja uloge promatrača. Čak mi je i išlo. Nisam iznenada izlijetao pred jureći tramvaj, nisam agresivno ostvarivao svoje pješačko pravo prelaska preko zebre na kolniku punom jurećih vozila, nisam pjevao, nisam galamio, nisam vrckavo skakutao okolo, nisam se skidao gol i, sve u svemu, nisam radio ništa što bi se moglo okarakterizirati kao čudno. Sve dok.... ehhh...

Sve dok me brutalno ne optužiše da imam preko 35 godina. (??)

A lijepo mi je išlo, to igranje promatrača mislim, kao nekog energetskog bića u posjeti Zemlji, koje se ne može načuditi određenim stvarima koje tî koje promatra uzimaju zdravo za gotovo. Sve do tog trenutka. A sve one dane kada ne želim igrat promatrača, promatrač se nametne sam po sebi...

Žice još nisu metnute, budući da je to procedura, proces, ritual, obred, koji traje minimalno 1 dan, a počinje ranim buđenjem zore. (moš si mislit)xexe

Ijope su prve dvije posrebreni čelik, a ne pobrončani... ahhh...

U priručniku o uradi-sam lobotomiji jasno piše da se to ne radi nakon, jel, lobotomije. Doduše, ako imaš kakav savjet, možda nešto iz vlastitog iskustva, bio bih zahvalan.

Ne možeš to sam primijetit. To ti netko mora reć. Isto ko ovo moje sa žicama. Od kud da ja znam da meni fale žice u glavi, ak živim bez njih cijeli život.

a daj kak ide prica "35 godina"? :)) hihi. ali KAKO, issue:)))..trispet...đizs:)))

A mislil sam da nemam baš TOLIKO sijedih... :)