Jedna kap u ljubavi...

... Sve ljubavi počinju kao u
priči. Tada imaš osjećaj da je to baš ono, da se
sav svijet vrti baš samo oko tebe, i naravno kako
vrijeme prolazi čovijek mora raditi i ostale
stvari (posao, fax, prijatelji), pa razmišlja na
taj način kao da više se nije potrebno trudit kao
u samom početku, jer osvojio ju je. zar ne!??
većinu vremena su zajdno i to im daje sigurnost, i
ta sigurnost polako zamjenuje onaj početnički
polet. sve je super kad su oboje takvi, sigurni u
svoje i tuđe osjećaje, a to samo po sebi poteže
razumjevanje i toleriranje. voljni svaki tren
provesti zajedno, na bilo koji način. bar na
"minuticu". svatko ostaje ono što jest,a
podudaraju se u onim stvarima koje ih vežu. eto,
tako je u idili. e sad sad kad dodaješ samo malo
razdražlivosti u jednom od njih, a oduzmeš od
drugog bar malo tolerancije, pa ljepo vidiš gdje
to sve polako ide. ali kad već razumiješ takav
ishod, pa valjda ćeš se malo napregnut i
preoblikovat događaje koje dolaze u nešto ljepo, a
ne u neki j* test, koji na kraju krajeva potvrđuje
ono što si i sam želio postić. I kad se to desi
onda ne valja. Meni su uvijek bili fascinantni ti
mali testovi, kad otvoriš oči,načuljiš uši i
zatvoriš usta, i gledaš svoju dragu ili dragog kao
pokusnog kunića, kojeg si bacio u novo područje
samo da vidiš kako će on reagirat i ako se izvuče
onda ti to nešto dokazuje, a ako ne onda se bolje
maknut. ali kako možeš se tako ponašat ako mu
prije toga govoriš da ga voliš. to su one mane o
kojima ti govoriš, je li su svi takvi i
jednostavno s takvim stvarima mora se pomirit ili
trčat dalje kao muha bez glave.
Evo neka usporedba. Kad grom udre u šumi, tko ga
čuje!?? Onaj koji je kilometrima udaljen nema
pojma šta se tamo negdje dešava, ali sve što si
bliže prvo bi vidio munju, pa da si bio bliže čuo
bi i grom, i kako si bliže polako vidiš sve te
oblake, možda i tamo negdje naiđeš i na pravi
razlog zašto sve te munje udaraju. Ti ogromna
stabala koja se suprostavljaju vremenu. I vrijeme
ih kažnjava "elektro-šokovima".
Sad probaj zamislit sve stvari koje se dešavaju u
tebi, sve stvari koje ti putuju kroz glavu. Poput
munje udari te nešto u glavi,napravi se neki spoj,
i određen broj kemikalija uspije proć na drugu
stranu. i kad dođu naprave kontakt i ti čuješ
misao u glavi. Svi ti kontakti su zaslužni za sve
što ti govoriš, misliš i radiš. A to je samo vrh
sante leda onoga što vidimo ili čega smo svjesni
da jesmo. Tko je sad zaslužan da te munje udare
baš u onom trenutku kad ih mi možemo vidjeti!? da
nešto podsjvjesti uspije odmaknuti kontroli i uću
u naš svijet, s nadom da ćemo uspjeti dešifrirati
poruku.
Malo sve ovo zakomplicira odnose među ljudima, pa
jedino ljubav prema sebi, prema nečemu koje
obuhvaća sve nas(Bog) i ljubav prema drugima,
oslobađa sve nas od, najgore od svega, nas samih.
koji se sami sebe kažnjavamo a da to nismo
svijesni. Pa te pitam ja čuješ li ti te gromove,
čuješ li tu buku i je si li spreman oslobodit srce
i dopustit da ti bude jedina vodilja u životu...
ili želiš se vratiti na sigurno mjesto gdje kiša
ne pada, gdje duga ne nastaje...

ne isplati se igrati na sigurno, mislim da ljubav postoji i da je treba naći a ne prilagođavati se nekome jer je ta osoba tu i s njom ti je ok...ne znam, možda se varam...ali još u to vjerujem...i da, izgleda da svi trebamo proć kroz trnje...ja se nadam da ću izać iz njega...želim vidjeti tu dugu, kvragu...