čudan čovjek čudnog imena

Uznemirena noć i mamurluk friške zore.
Poljubac rastanka djeteta s tvojim očima.
Netom prije bačenog zrnja jutarnjeg svijetla
šetao sam bos livadama snova.

Gledao sam zeleni suton iznad otvorenog mora.
Kristalni odsjaj dekoracije na tvojoj preplanuloj koži.
Slušao jadransku filharmoniju i plimu uvučenu u cijevi i kamen.
Grlio sam te uzavrelu poput pijeska sljepljenog za tijela.
Ljubio te slanu.

Gutali smo kilometre halapljivo i neumorno.
Kao i kisele grozdove nečiste od prašine putnika.
Tvoj grad je ponizio bijelu ponosno blistajući ispod Sunca.
Jedno je dijete izreklo moje krnje ime.
Dijete tvojeg osmjeha.

Bog je povukao tamu i složio je u škrinju
gdje čuva umorne noći.
Kontinentom cijedi se nazubljeno sunce.
Kap po kap.

Budim se krmeljiv i stran samom sebi.
Padam.
Ne želim ustati.
Ne prihvaćam nijedne ruke do tvojih.
Nikada više.

Ležim nesmotren na protočnom dlanu vremena.
Znam, večer mi prijeti usudom podočnjaka.
Samo prsti jednog majstora što klize po žicama.
Zvukovi zbijeni u molove.
Blues.
Vidim noćašnju repeticiju.
Radim ježeve od opušaka.
Dosljedan sebi tješim kašalj da je svaka slijedeća posljednja.
Gasim. Palim.
Šutnja je boje ugljena.
Suha i zagušljiva.
Zamišljam da te vežem molekulama ugljika i tvorim dijamant.
Padam u zakašnjeli san.

Ne želim ustati.
Ne trebam nijedne ruke do tvojih.

savjest