čudan čovjek čudnog imena

Sada nije važno što sam osvjedočeni pacifist,što nakon jednog piva moram popiti još pet,što se ne oslanjam na druge i rijetko prihvaćam savjete.Što ne vjerujem u sutra već u jedno vječno danas.Važno je da sada sam promatram ljude kroz prozor kafića kako žure na autobuse prema svojim utočištima.Važno je da poslije svega pijem kavu s hladnim mlijekom, onakvu na kakvu me ona navukla, da promatram izloge po Ilici lijenu vukući korake prema banu ili satu kao da me još uvijek tamo čeka, promrzla,skačući s jedne noge na drugu.Moram priznati da je ostavila trag u meni.
Smijali smo se tog travanjskog jutra ćelavom kamiondžiji, nadimka koji neodoljivo podsjeća na luksuzni automobil, kako mlatara rukama pred ostalim zastupnicima, busajući se u prsa da dokaže poštenje i neprikosnoveno domoljublje.Iz šalica se protezao mirisni dim kave a tijela su nam bila lijeno ispružena na krevetu. Mislili smo da je to sreća.Živjeti zajedno, voljeti iskreno i bezuvjetno,razigrano.Njena smeđa kosa razlila se u valovima po jastuku dok je svojim kakao očima gledala ekran. Poznavali smo se tri mjeseca a od toga zajedno živjeli mjesec dana.upoznali smo se na nekom književnom jutru u «Palmeti» pomalo boemskom restoranu u središtu grada.Uz dva kratka pelina i pritajeni smijeh zbog besmisla nekih stihova dogovorili smo poslijepodnevni sastanak..Nosila je dugi crni kaput,poluvisoke cipele i pleteni šeširić ispod kojeg me dočekalo vedro, nasmiješeno lice.Uz živi razgovor šetali smo povijesnom jezgrom grada, kroz voštani miris Kamenitih vrata, pored Lotrščaka, Štrosom prema Mesničkoj.Osjećali smo toliko toga zajedničkog.
Prva dva mjeseca nalazili smo se ili u njezinoj garsonijeri na Trešnjevci ili u mom podstanarskom kraljevstvu preko puta Velesajma.Bila je liberalna, u potpunosti otvorena i bez tabu-a.Potpuna novost u mom socijalnom životu.Bavila se izradom autentičnog nakita i slikanjem.Ismijavala je politiku, imuna na sve prosvjede jer djeda su joj negdje u Slavoniji prvo pretukli partizani zbog nekoliko svinja koje im je odbio dati da bi ga ustaše ubile navodno zato jer je te iste, otete, svinje dao partizanima.
Poslije preseljenja u zajednički stan živjeli smo od prodaje njenog nakita i mog klesarskog umijeća.Svijet kao da nije postojao i stisnuo se unutar tog našeg unajmljenog carstva.Jedne smo večeri, pijuckajući Malvaziju, gledali jedan od klasika pornografije u kome John Holmes prodaje dušu vragu.Porno-Faust.Povela je temu o promjeni partnera i ozbiljnim me glasom upitala da li bih to probao.Onaj dio mog uma što se opirao tradicionalizmu i uvijek djelovao impulzivno kimnuo je glavom u znak pristanka i bez previše razmišljanja sutradan smo u oglasniku tražili parove za zajedničko druženje.
«On-175cm visok,35 godina,privlačan,nepušač.Ona-165,plavokosa,plavooka,velikih oblina.Traže privlačan par radi intimnog druženja»
Nakon kratkog telefonskog razgovora našli smo se u četvero na kavi u «Kavkazu» i bilo je očito da privlačimo jedni druge.On je bio informatičar u nekoj privatnoj tvrtki a ona medicinsja sestra.dok smo ih promatrali kako odlaze prema HNK, samo smo se pohledali, nasmiješili, primili se za ruke i krenuli prema doma.Nije iza moga osmijeha primjetila sjenu tjeskobe i u očima molbu da odustanemo.Bila je uvjerena da bih za našu ljubav učinio baš sve.
Bradati romantičar koji voli Jesenjina obrušio je svoj nimalo romantičarski vokabular na nekog iza kamere, kad je top označio podne.Golubovi su u strahu zalepršali s oluka a neki je stari tramvaj iritantno cvilio po šinama u Jurišićevoj.Sve smo obavljali u tišini.Povremeno sam joj upućivao pogled u kojem je trebala pročitati molbu za odustajanjem no nije ga shvaćala.Nije mogla znati da iza mojih slobodnih razmišljanja stoji netko tko takve stvari dopušta ali drugima.Izvana liberal.Iznutra puritanac.U četiri sata stajali smo na uglu Frankopanske i Ilice čekajući da se pojave.Stigli su držeći se za ruke,nasmiješeni, sretni i nakon kratkog pozdrava šestica nas je s mukom nosila prema Črnomercu.Mislio sam da zbog vonja oznojenih ljudi, okusa katrana u ustima i buke osjećam mučninu.No, to je samo moje pravo ja radilo pobunu u želucu i guralo kavu i croissant u grlo.Duboko sam udahnuo nekoliko puta i mučnina se pritajila.Kuća se nalazila u blizini ciglane, obrasla bršljanom i s velikim dvorištem.Ostavili su mu je roditelji kao sinu jedincu.
Smjestili smo se u dnevnom boravku, pijuckajući kavu i skačući s teme na temu.Želudac se opet probudio s prvim naznakama mraka.
-Kako ste se odlučili na ovo?-upitao je ozbiljnim glasom Ivan
Šutio sam, suzdržavajući se da ne ustanem, uzmem je za ruku, odvedem kući i poševim, tako da joj više nikada na pamet ne padne takvo nešto.Šutio sam.
-Prvenstveno radoznalost.Oboje smo sretni u vezi no malo začina nikada ne škodi-odgovorila je Laura, očito spremna na pitanje.
-Vjerujte, samo možete ojačati vezu jer oboje to želite i na kraju se nitko ne osjeća prevarenim-kroz osmijeh je rekla Sonja.
Ne čekajući odgovor Ivan je ustao i ubrzo iz kuhinje donio butelju Sivog Pinota.Za opuštanje,kako je rekao. Poznavao sam Laurin odnos spram vina.Dva dcl i lice bi joj se zarumenjelo a jezik nezaustavljivo raspetljao. Morao sam isprati grlo.Popio sam tri čaše usiljeno se nazdravljajući sa svima. Tri čaše na brzaka i slobodoumnost je zaokupila mozak.Otišao sam obaviti nuždu i kada sam se vratio Sonja je sjedila sama, lagano raširenih nogu izbacujući svu svoju koketeriju u mom pravcu. Sjeo sam pored nje, čagano opijen vinom i pogledom tražio Ivana i Lauru. Sonja mi je napunila ispražnjenu čašu. «In vino veritas», sjetio sam se poslovice. Nekon zvonkog ćin-ćin, odložila je naiskap ispijenu čašu i obje ruke omotala oko mog vrata.Kružila mi je jezikom iza desnog uha. Tijelo mi je lagano zadrhtalo. Jednu je ruku položila na moje koljeno, polako je povlačivši prema gore. Pokušavao sam ostati miran. Stavila je dlan na mlitavost mog spolovila.
-Opusti se- šapnula je
«Ne!», vrisnuo mi je neki unutarnji glas.
Odgurnuo sam je i ustao.
-Ne!- ponovio sam na glas.
Bila je vidno zapanjena pogledom me pitajući,»Kako ne?!»
-Gdje su oni?!-
Preplašena zbog mog tona pokazala je prstom prema jednim vratima. Stajao sam pred njima nekoliko sekundi a ljubav mi je gajila nadu da će Laura sad izlatjeti iz sobe i pasti mi u zagrljaj.Otvorio sam vrata.
«Ljubav je slijepa..»,pomislio sam,»Jebeš takvu ljubav!»
Bio je na njoj.U njoj, mičući dlakavu guzicu u skladu s ritmom njenih bokova. Zabila je nokte u njegova leđa. Slijepo nadanje navelo me na pomisao da to nije ona, da ruke ovijene oko znojnih leđa i raskrečene noge ne pripadaju tijelu koje nosi njeno lice. No shvativši da je netko u sobi, on se okrenuo i spoznao sam svu glupost svog nadanja.
Laganim pokretom ruke pozvao me da im se pridružim dok je Laurino lice odražavalo zadovoljstvo i iznenađenje. Skočio sam prema njima, zgrabio ga za ramena i jakim udarcem u bradu srušio sa kreveta. Pao je pored otvorenog paketića prezervativa.
-Što ti je!?Jesi poludio?- viknula je Laura
Zastao sam i zapitao se što mi je uistinu on kriv? Gledao sam je i uvidio da ona zaista ne razumije. Nije niti mogla jer tek sam tim udarcem skinuo masku slobode i pokazao pravo lice.
-Jebiga dušo.- rekao sam- Nisam ja za moderne veze.
Šutjela je kao i Sonja dok me pogledom pratila na odlasku.
Zapalio sam cigaretu stajavši ispod upaljene lampe pred kućom. Bršljan ko da ju je gnječio svojim ljepljivim granama dok je bijes, ljubomora i spoznaja sebe samog, u meni uzburkala sadržaj utrobe. Povukao sam dva.tri dima čudeči se vlastitoj mirnoći. Tada nisam znao da ću sutra plakati, da ne smijem kriviti nikog do sebe. Nisam znao da sam na taj način morao otkriti svoje istinske žudnje i shvatiti da u iluziji nema života kao ni iskrenosti u prešućivanju.
Gledao sam umorne maske ljudi kako hodaju cestom šutke, gušene i gnječene svojim strahovima i mislio kako ne gubim ništa. Samotna stvarnost bolja je od slatkih zagrljaja iluzije, htio sam reći, no nisam imao kome.

nemam riječi...bravo.
Sviđa mi se tekst.

....a meni tvoj stav...zeleni.

huh..bogme..
ili
tako to biva kad se previše sniva

ninočka...da li je to njegov stav,
ili samo prenosi neku imaginarnu priču...nije ni važno..:))
da, i meni se sviđa stav takvog muškarca, ali ne i postupak.
Ne može kriviti nekoga, jer se nije odlučno izjasnio na početku, ili
barem dok sve nije otišlo k vragu...

da nije bio odlučan jer ju nije htio sputavati, vjerojatno iz straha da ju ne izgubi....ali eto....
u svakom slučaju ....odličan zapis....

volem...-*

Vrhunski napisano.
Razumijem poziciju pripovjedača kao da je moja.
Ne mogu ja to. Nije to sloboda.
To rastače ljubav kao kiselina i boli.
Ljubavni paradoks: učinit ću sve da ti budeš sretna, makar te poslije toga više neću moći voljeti.
Nek ide sve u propast, ako to ljubav tako želi.
I mene bi boljelo i bilo bi mi muka, kao i tebi.

Uvijek ostaje:
Iz nekog razloga to je trebalo biti tako. Iz toga se nešto naučilo.

Ljubavni paradoks?
Ma ne vjerujem, da možeš biti toliko zaslijepljen ljubavlju, da bi i to mogao/la učiniti. Više bih rekla, po ovoj priči, da je i on bio znatiželjan, možda u momentu uspavan.Jer dogovor je dogovor. Samo što se on predomislio, a ona se držala dogovora. Ne bih mogla napraviti tu stvar, dok sam sa čovjekom kojeg volim, a ne mogu niti zamisliti da bi on to želio napraviti dok je samnom. No monotonija čini čuda, ali mislim da onda više nije ljubav u pitanju. Barem s jedne strane.
Tekst je odličan, i možda kao pouka nekima da dobro razmisle, prije nego im svakodnevnica oduzme ljubav i osjećaje..
Da mi partner predloži takvo nešto, zapitala bih se: želi li me napaljeno gledati, nisam li mu dosadila?
A zašto je onda samnom?

Eto ja nebih bio ja kada nebi na svoj način analizirao napisano.

Povela je temu o promjeni partnera i ozbiljnim me glasom upitala da li bih to probao.
Onaj dio mog uma što se opirao tradicionalizmu i uvijek djelovao impulzivno kimnuo
je glavom u znak pristanka i bez previše razmišljanja sutradan smo u oglasniku tražili
parove za zajedničko druženje.

Ovako važnu životnu odluku su bez mnogo razmišljanja i razgovora.
Koliko sve takvih važnih životnih odluka se donosi bez mnogo
razmišljanja i razgovora o njima.

Šutio sam, suzdržavajući se da ne ustanem, uzmem je za ruku
odvedem kući i poševim, tako da joj više nikada na pamet ne
padne takvo nešto.Šutio sam.

Kada nešto zasmeta o udnosu,onda se o tome šuti umjesto da
se jasno i glasno kaže to i to mi smeta i da se traži neko rješenje
koje bi oboma odgovaralo.Neki kompromis,znam ništa idealno
nno idealno i ne postoji.

Preplašena zbog mog tona pokazala je prstom prema jednim vratima.
Stajao sam pred njima nekoliko sekundi a ljubav mi je gajila nadu da
će Laura sad izlatjeti iz sobe i pasti mi u zagrljaj.

Često ne prihvaćamo voljenu osobu onakvu kakva je nego onakvu
kakvu mi želimo.Zanemarujemo znake koji govore kakva je zaista
ta druga osoba i od nje očekujemo da reaguje kako mi želimo,a ne
kako ona želi.Najčešće je to obostrano kao u ovoj priči.Ona nije
vidjela njegove znake,a ni on njezin znake.

Bršljan ko da ju je gnječio svojim ljepljivim granama dok je bijes
ljubomora i spoznaja sebe samog, u meni uzburkala sadržaj utrobe.

Za kraj pitao bih one koji naglašavaju da nisu ljubomorni i da je
ljubomora loša.Da se razumijemo ne govorim o bolesnoj ljubomori.
Jel ljubomora zaista loša?
Ima li istinske ljubavi bez malo ljubomore?
Jel ljubomora graditelj ili rušitelj ljubavi?
U ovom slučaju je njegova ljubomora bila rušitlj,a ne graditelj.
Da nije bilo njegove ljubomore sve bi se nastavilo bez ikakvih
problema i sve lijepo i bajno.Ipak da nije bilo te njegove
ljubomore dali bi se moglo reći da ju je on zaista volio?
Dali bi vi koji niste ljubomorni u ovakvooj situaciji bili ljubomorni?

Jednostavno...ušao čovjek u predvorje swingeraja iz krivih razloga....dešava se

zeleni...priča je pitka...ali stara mišamu! To sam već čitala. Daj neš novo...kaj ti je? :))