jedno od jutara.
josh jedno u kojem sam jedino zelio s njom slusati jutarnje ptice.
nije mi to povjerovala.
(a jesam li ja njoj povjerovao, kad bi rekla da je ovako za svakoga najbolje? sto znaci najbolje? priznati da me ne moze usreciti? da ja ne mogu nju? ne osjecam se tako. koliko god mi ne vjerovala. snovi su nam drukciji? moj san je biti s njom. nije mi to povjerovala. zelimo li uistinu isto? vjerujem li joj, da zelimo isto? da raste, gradi svoju vjeru, u nas?)
kad se osjetite nepravedno optuzeni, onda nosite svoj krizh. tezina tudje nepravde sjest ce njima na ledja.
meni ostaje jos koji dan nade. u slusanje ptica. uz slusanje njenog daha. ne mogu si pomoci. koliko god ona vidjela kako je sad ispravno nesto drugo, nesto udaljeno.
no, bi li i Isus uskrsnuo, da ljudi nisu vjerovali?
(da, ljubim te, mila.)
26.03.2005. u 5:48 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar