Sound of Silence

 
Hvatajući miris toplog kruha što je dolazio iz neodređenoga pravca, prisjetio sam se jednih ruku što su uvijek tako spretno stvarale mi isto toliko mirisnu dobrodošlicu. Ulicom je hodala nedjeljna tišina i radi nje sam miris osjećao živim, kao kada je prošla pored mene namirisana dodirom sapuna kojim je netom prije oprala ruke. Volio sam taj miris, miris mog drugog djetinjstva, njezinu umrljanu pregaču i lakat virtuozno ukrašen brašnom. Njezin osmijeh što se omatao oko sviju, profinjen i lagan poput kineske svile i živahne pokrete istinske primabalerine čiji je ples mogao svakoga raznježiti. Posjedovala je beskraj u rukama, a svijet, svijet bi se dolazio stišavati u njezinom uhu. Volio sam još puno drugih stvari kod moje vile. No o njima ću tiho, najtiše, uhvatim li je opet u mirisu kruha...
 

što me dovodi do pitanja-zbog čega sam sebe lišila večere??? Don't cry for me, my diet:))

najs, leba mi... otkad nisam jeo kruh iz peći na drva... i bacao one pogačice gore na špahor...

sjetila sam se kruha kojeg je mama znala peć...mmm...onaj gusti miris kojeg osjetiš s vratiju...

a na kraju dođe bakin koljač, k'o šlag na tortu:))

ajme luce...ti baš odlučila mučit neishranjenu studentsku populaciju... ;)

hehe :)