put i povratak

Sve se to skupi obicno zajedno u trenucima dodje iscrpljenost i golemi zahtjevi istovremeno. Klonuo sam sasvim umoran na zemlju. Ona se otvorila i pustila me unutra duz svog rasjeda lelujao sam kao pero do duboko i nisko dolje. Ondje sam se smjestio lezeci, gledao sam ju kako se smijeshi, i kako se ogledava oko sebe, sjajna je trava bila svuda naokolo, sunce peklo, okrenula se i uocila da me nema, kleknula je na travu i milovala cvijece gledajuci u zemlju kao da je znala da ju odande gledam na neki nerazumljiv nacin i sapnula Drijemovcu tiho: 'Reci mu da dodje, jer cu ga inace izgubiti iz sebe.'
Vidio sam i cuo sam ju jasno. Bolest mi je sjedila uz uzglavlje, a imperativi sasvim dnevne prirode stiskali grlo. Htio sam ustati, htio sam reci, ma tu sam, ta znash me?! Umjesto toga odlucio sam, ali nije to bila odluka, izbora i nije bilo, jednostavno polumrtvo ostati lezati tu, do trena kad budem imao snage za nositi nas opet. Negdje na grudima vidio sam tog svog malog bijelo-prozracnog duha sebe koji je kao hologram sjedio ondje prekrizenih ruku i nogu seretski pogledavajuci cas njen nezadovoljan pogled gore, cas mene koji sam onako bez izbora bi oodlucio plakati jer joj ne mogu dati sve sto trazi. Potiho sam znao da me je vec upozorio i da me upozorava opet, na to sto sam donio sa sobom dolje, na to iskustvo da sve to moje pretjerano grcevito 'davanje' uglavnom samo stvara neke nove, njene ili moje, sumnje... Valjda smo oboje trebali nesto iz toga zakljuciti? Mozda to da sam tada bio staka koja bi ju sprjecavala da nadje svoju vjeru, ili ju stvori? Ili ne.
***
Neobicno. Teret stvarnosti, razumijevanje vlastite slabosti omogucilo mi je da se napokon osjetim savrseno punim za voljeti ju, sasvim stvarnu. Nisam se uopce bojao njenih padova ni odlazaka ni sumnji. Jednostavno sam znao da joj mogu dati sebe ovakvog jakog i slabog, velikog i djetinjastog, nesavrsenog u potrazi sa vecim sobom, nedodirljivog i ovisnog. Da, tocno sam znao. Napokon mi se cinilo da sam tako pun te mogucnosti za povjerenje. Mislim da se to moralo osjetiti nekako. Miran u tom povjerenju, znao sam sto cu uciniti i sto zelim. Ostalo je pitanje tudje volje, zelja i spremnosti.
Volio sam sad tu cudesnu sudbinu. Gledao bih je iz svog podzemlja, hoce li se pretvoriti u sitnog pauka kojeg ce i lagani proljetni vjetar ponijeti na njegovoj presijavajucoj paucini u dohvat suncu, samo kako bih ju ponovno trazio. Gledao sam ju gore i nisam mashtao o ljepoti njene puti. Pustao sam te kristale sumnje da cvatu u njenoj glavi, nije bilo izbora. Moje tihe vibracije, posve ograniceni nacini utjecaja nuzno su imale i ogranicen ucinak na poremecaj tih savrseno uredjenih struktura. Rijeci, rijecima sam ju tresao, potajno i uporno. Vikao bih: pogledaj me u oci, okusi me! Uz uvijek uljudni, ne bih sad, hvala.
Onda su mi rijeci istekle. I nisam imao vise sto. Savrseno miran odlucio sam stajati pred jurecim vlakom, nasim nerazumijevanjima, strahovima. Znajuci da mi je vjera dovoljno cvrsta. Ili bih to zvao ljubavlju? Napokon sam joj se znao smijesiti kakva god da bi bila. Vidio sam ju pred sobom stvarnu, napokon. Mogao sam nas vidjeti stvarne. To je otprilike onoliko koliko je svatko od nas trebao uciniti. Nisam se bojao. Pitam ju: mozes li me vidjeti, stvarnog?
Tada je moguce.
(A ako ne mozes, darujem ti vremeplov, pa pozelis li odleti do naseg susreta, prozivi ga, i vidi gdje lezi sumnja.)
***
Tako. Sad sam malo plovio zajednickim morem pjesme i radosti. A sad idem pripremat predavanje. Pa vjezbe. I onda me sutra slabo ima. I osjecam se gripasto.
Eto, tako je to bilo...