put i povratak

Sjedili smo poput smijesnih ljubavnika u polupraznom kinu i prelistavali libretto filma kojeg su nam na ulazu tutnuli u ruke uz kratku informaciju da je rijec o umjetnickom djelu kojeg bez tih naputaka najvjerojatnije ne bismo razumjeli. Pod svjetlom s ekrana kao jedinom rasvjetom pokusavali smo uociti sto ondje pise ne bismo li si rasvijetlili ono sto se za to vrijeme odvijalo na ekranu. Kad smo prepoznali da propustamo film zbog trazenja znacenja, odustali smo tiho si klimnuvsi uz razumijevanje: 'kad vidimo film, pa i ako ga ne budemo razumjeli dok gledamo, na kraju cemo mu iscitati znacenje...'
***
Koji dan prije bila je tek dolazila ta svetkovina kad su si po tko zna koji put obecali da ce se sresti. Pretakao je tekuci dusik i prtljao nesto s UV izvorom dok je razmisljao kako bi to uopce moglo izgledati. Nista mu nije padalo na pamet. Stvar je hlapila naocigled i stalno se trebalo dalje dolijevati, nije bilo vremena ni mogucnosti zastati i pogledati stvari u perspektivi. Suradnici su kasnili, a u trenucima nesmotrene nemirnosti okretao bih telefonske brojeve napamet. Ekoloski katastrofican u nedostatku, a za zdravlje los u nizini, ozon se stvarao, a ispred jedinog prozora odakle je moglo doci malo svjezeg zraka i sunceve svjetlosti sagradili su cijelu novu zgradu. Sasvim bezizlazno. Sasvim.
(Zanimljivo kako tocno stvarnost ocrtava onu prenesenu stvarnost.)
***
U zadnje se vrijeme ustrucavam pisati o njoj, u strahu da joj satom ne zakacim kosu, ili ne ucinim slicnu nesmotrenost koja bi se protumacila kao znak loseg odgoja i poljuljala vrlo osjetljive odnose koji tesko da se mogu zvati ravnoteznim. Ipak cu vam cisto radi cjelovitosti price reci kako je tih dana imala neke planove, ali imala je i nesto neplanirano, tu neplaniranu sumnju i isto tako ta neka ponesto ocajnicka ocekivanja da ce biti nesto drukcije nego inace, a mozda to samo ja tako vidim? Uglavnom nesto nalik imao je i on: kucne obveze i kojekakve druge nacine za zaborav vlastite zelje s kojom nije imao sto uciniti. Da, nije vise vec duze vremena bilo cinjenja s vjerom u postignuce, odgadjanje i uvjeravanje kako ce biti nesto drukcije, ovisnost o suradnji s drugima u kojoj su se samo nizala nerazumijevanja, ovako stisnuti mogli su se samo pozeljeti sklupcati tiho u sebe cudeci se sto se to zbilo, i kako.
Vec su duze vremena sitni utjecaji prevladavali nad gorostasnim stremljenjima, a utjeha je odlucivala redovito izostati. Jedino je preostajalo teziti miru, kad vec nemir nije doveo nikamo. Bijes, ljutnja, izrazi nemoci. Beskorisno i besplodno trosenje vremena sto je poput kamena vuklo na dno. Bez boce i kisika, u mutnoj vodi rijeka od otopljenog snijega. Glupe obveze i glupa moranja, glupi obziri prema krivim stvarima. Bez promjene. Mozda je dio problema bio sto im zaista nije bilo jasno. Sto se zbiva. I zasto.
***
Zaista, bio je apstraktan. I tesko razumljiv. Tocnije, upravo je bio tesko razumljiv zbog same cinjenice da su mu iscitavali neko znacenje. Mozda je zapravo u onom neprocitanom tekstu negdje pisalo kako pokusaj razumijevanja fabule ne nudi i razrjesenje nejasnoca, vec se sve treba prihvacati u spontanoj percepciji i prepustanju uskladjenosti - pustati da nosi, i prihvacati te trenutke gledanja bez tereta iscitavanja. Mozda to, a mozda je pisalo i nesto drugo. Nisu se uglavnom imali na sto oslanjati pri gledanju tog filma, a iskusavali su razlicite nacine. Mozda je to nesto kao raznovrsnost religija: svako vjerovanje je dobro zapravo, samo je sumnja da li je to vjerovanje ono 'pravo' losa?!
Sasvim racionalno bih ju pozelio pitati jednostavno pitanje: zbog cega bi se vise zeljela kajati, zbog preuzimanja ili nepreuzimanja rizika? Ipak, razumijem tu istinu: Ako sumnjash, ne cini. To je istina. A opet, zasto zivot ne shvatiti kao igru? Ili smo za igru odvec stari? Uvijek sam se bojao velikih ciljeva i velikih odluka ako nisam imao tu ideju igre. To je bio moj nacin za vjeru bez grca. Luda. Ili kao homo ludens. Bojish se toga sto smatrash mojom povrsnosti? Ali ona nije takva kako ti vidish povrshnost. No dobro, sad sam vec poceo mijesati pricu, s nekom drugom pricom. STOP.
***
U sljedecem prizoru sjedila je s prijateljima. Razveseljavali su se ludasto, a ona je prevrcuci svojim zajebantskim usnama slusala i dobacivala. Poziv na mobitel nije bio nesto neobicno, bio je neobican broj koji joj je bio nepoznat. Tocnije, znala je sto bi mogla ocekivati, ali nije znala tu osobu. Mislim, mozda ga je i znala, a mozda i nije. To zapravo nije znala. Nije znala tko je taj sto zove. Najbolje bi se to opisalo kao neki bivshi koji je postao bivshi i prije nego li je ista bilo izmedju njih. On kao da to nije razumio, nazivao bi ju dalje i cijela je stvar bila pravo mucenje kao kad su u pricu ukljuceni krivnja i sumnja. Strah umjesto nadanja.
A niti mu je imala sto reci. Mislim, sto bi mu rekla? Cendranje nije bila mogucnost. A bijes nije mogla ni zeljela skrivati. A ni otkrivati. Bolje se ne suociti. Maknuti dovoljno daleko, pustiti da protece kraj nje. Iako joj se negdje duboko cinilo da zna da je sve to samo privremeno rjesenje. Nikako nije znao nestati.
***
Izisao je na suncanu ulicu. Mladi su popunjavali kafice i covjek bi se zacudio kako je to moguce da svi oni nista ne rade, ljencare i uzivaju. Valjda. Nije im posebno zavidio. Mada mu nije moglo promaci kako ima mladih curetaka sasvim privlacnih, a vec je pocelo i to proljetno skidanje... Eh. Nije mu to pomoglo previse. A opet se smijesio. Mislio si je, pa boze moj ako bas zbilja ne moze, tuzno ju je muciti svojim postojanjem. Ma da. Koga zavarava? Veselio se sto dijeli te misli s njom tada. I samo bi joj to pozelio reci. I tijelom. Vratio se kuci i ostao tamo. Nije to bilo dobro mjesto, previse bi ocekivao. Zvuk, zvonjavu.
(Cudno se trgnula na stolcu pored mene kad su prikazali tu scenu njegove tjeskobe, kao da osjeca teret tog ocekivanja i sama i kao da ju gushi, jer jos uvijek nije znala ni osjecala kako to moze uciniti, sa zeljom.)
Jutro je bilo strasnije od veceri, kao i obicno. Trgnuo se kad je cuo zvonjavu uvijek u nadi. Vec preplasenoj, s razlogom. No, sve je bilo nevazno kad joj je cuo glas. Ali, taj tren radosti ostao je samo tren, jer je ubrzo shvatio da ne zna s kim prica. I prelio ga je strah da ne pogrijeshi, da opet ne ode uslijed svojih silovitih osjecaja kojima je kontrolirala jedino tisinom, udaljenoscu.
***
Halo!
Bok.
Hej! Bok :-)
(Tisina. Ne poznaju se. Znaju to.)
Jesi u Zg?
Ma da. Ali ...
(postojala je opasnost da uslijedi neki tekst kojeg bi on pozelio precuti, da moze.)
Hm. Volio bih te vidjeti.
(uz te njegove rijeci film je zavrsio, bez titlova i bez icega, jednostavno su se upalila svjetla i ... gotovo. Nismo znali je li to bio kraj ili sto li. I ako nije, kakav je kraj. A i inace, ionako nije bilo jasno kako je taj filmski odnos mogao zavrsiti...)
***
Usli smo u kino. Bio je vec mrak i kasnili smo. Sad, mogli smo si dovijeka predbacivati tko je za to kriv, sto ne samo da smo propustili reklame i titlove, pa nismo znali tko glumi te glavne i druge uloge, kao ni rezisera, vec nismo nikad vidjeli pocetak tog filma. A ono sto ne znas, o tome uvijek mozes mastati. A nije ni tako rijetko u novijim filmovima da se u prvih nekoliko sekvenci odigra sve ono bitno, na sto se dalje oslanja cijeli film...
Mislim, mogli smo si sad to cijelo vrijeme predbacivati. Ili smo mogli gledati ono sto je tu. Bez tugovanja za propustenim. Mislim, mogli smo...
(Ili smo pak mogli priznati da nikad nismo vidjeli pocetak tog filma?)
 

lijepo :)

jel film bio Casablanca?