jebeš tajne službe

Dragi moji, vaši i naši, njihovi i njihove. Sad bih ja trebala uzvratiti ili bar reflektirati i svesti jedan problem koji me muči na razinu fiškalskih spika „džbalebaroša „ pred kakvom seoskom birtijom. Nije da ne bih mogla, već neću. Jer, za polemiku trebaš imati ravnopravnog sugovornika, a u Vegovniji ili Staljinovoj Seki niti sam imala niti ću imati. Kao što sam davnih dana i to vrlo lako shvatila da je tankog obrazovanja, nikakvog političkog niti povijesnog načina razmišljanja, s nemogućnošću stavljanja situacija u kontekst bilo čega ili s bilo čim. Piše, a tako vjerojatno i razmišlja plošno, rigidno i na nivou impresija uvijek u odnosu na vlastitu gujicu pa bilo da piše o susjedima ( koji su uvijek za nešto krivi) , prijateljicama ( koje su joj uvijek naporne ili neiskrene ili glupe) blogerima ( koji su joj uvijek nešto ili hinjeno ništa), studentima kojima već legendarno izigrava vizualno hodajući najnoviji test inteligencije ( bit će nabaci „prvo lice“, a oni ko iz puške izbace IQ) itd..itd..da ne nabrajam silne patologije koje je ovdje istresala i još istresa.

Ovu drugu koja se svaki put iznova pita što je i tko je Hrvatska, jel je ili nije i tako zbunjena luta svijetom ne znajući gdje joj noge trenutno stoje i jel to komadićak ničije ili nečije zemlje sve u nadi da se sama shvati Građankom Kenj. No, davno već to napisah pa da se ne ponavljam..

Nego idemo mi na temu. Nacionalno je uvijek iracionalno. Nacionalno kod malo više mislećih bića je i metafizičko. Nacionalno je povijesna bremenitost, duše predaka, jungovsko kolektivno i možda jedan od rijetkih arhetipskih konstrukata koje još opstoji. Dakle, komunistička retorika je od nacionalnog stvorila nepoželjan pojam kao što od istog stvara i buduća svjetska vlada koja gradi carstvo kroz svemoć kapitala. Nacionalno je trenutno najveći neprijatelj budućem poretku. Uz nacionalno ( koje je simbol glokalnog za razliku od svemoćnog globalnog) veliki neprijatelj buduće mega-vlade koja btw. ne može biti mega ako se ne gradi kroz totalitarističke elemente ( danas: kontrola medija, kontrola privatnosti, patronat nad obitelji, itd) veliki neprijatelji su dobro organizirane religije. Kršćanstvo ponajprije, a bogme u zadnjih dvadesetak godina i Islam.

Kakve veze ima sa sadašnošću jučerašnaj tema o Taiku. Vrlo male, naizgled. Taik je živio revolucionarno-nacionalni duh 70.-ih. Živio je u represivnoj, totalitarnoj državi u kojoj ( da se malo prisjetimo osnovnih elemenata) nije bilo prostora za drukčije mišljenje, u kojoj se stalno radila strahovlada od unutrašnjeg ili vanjskog neprijatelja, u kojoj je postojao verbalni delikt, u kojoj je jedan diktator vladao punih 50 godina. Istovremeno, na Zapadu rađale su se lijeve terorističko-anarhističke skupine koje su na teorijama Bakunjina ili Kropotkina gradile svoju političku platformu. Koja je razlika između njih?

Velika.

Urlike Meinhoff je mogla birati kojim će se političkim oružjem boriti. Mogla se legalno kandidirati i ući u političku borbu kroz normalne višestranačke izbore. Ali izabrala je radikalnu metodu, metodu oružja. A naš Taik i mnogi Taici nisu mogli birati. Višestranačje je zatrto u korijenu još 45. Za svako drukčije mišljenje se išlo na robiju, za otpjevanu Vilu Velebitu se „krckao kamen i srkao pesak“ na Golom otoku“. Dakle, totalitarni teroristički režim kakav je bio u Udboslaviji je davao vrlo uzak prostor za političku borbu. Tako da se za običnu i nformaciju kroz obične letke moralo posezati za radikalnim metodama.

I on je to učinio. Jest. Učinio, zbog bombe je stradao policajac i on je ODROBIJAO svoje, 32 godine. Istini za volju, dobar dio putnika je pisao sucu koji je vodio slučaj Bušić i tražili i molili da se uzme u obzir njegovo blago postupanje s njima i da se uzme u obzir njegov idealizam. Stotine, stotine, državnih terorista iz Udboslavije i dan danas mirno šeta RH. U stvari, ne šeta, nego dirigira i potiče upravo ono što sam sinoć pisala. Kroz medije, kroz ustrajni agit-prop, kroz ustrajnu seksualizaciju djece i mladih.
Što se tiče lijevih radikalnih struja one su uvijek više odgovarale vladajućim jer su bile tretirane kao nestašna dječica koja u suštini ipak služi sistemu. Ali, nacionalni terorizam ni tad, a pogotovo danas nikad nije gledan sa simpatijama. Zašto? Zbog gore navedenih razloga.
( Čist za informaciju. Na zadarskom Subversive festu čujem da su neki članovi poznatih Crvenih brigada počasni gosti).

Zaključno, terorizam je ( ponajprije nacionalni) vapaj očajnika koji nemaju drugi medij i obično je odgovor državnom terorizmu. Terorizam lijeve provinijencije je bio spoj pomalo mondenog radikalizma šezdesetosmaške revolucije vođen od djece bogatih roditelja iz zapadnjačkih zemalja u ime onih koji njihov način i stil života niti su mogli shvatiti niti su tražili taj angažman.

A, Taik? Je li netko od njega to tražio? Eksplicitno, nije. Ali, na vlastitoj koži smo svi ( čijim gujicama nije bilo dobro u bivšem sistemu) osjetili tešku totalitarnu ruku i disali totalitaristički zrak koji je gušio. Taj isti je svoj epilog doživio u srbo-četničkoj agresiji neviđenih razmjera.

Je li mi žao nedužnog policajca? Naravno! Je li Taiku bilo žao? Itekako!
Je li mi žao svih žrtava državnog terorizma, pogotovo onog Udboslavskog? Itekako.
Je li Taik odrobijao 32 godine? Jest!
Je li itko odrobijao za 50 godina ubijanja i zatvaranja nevinih?

NIJE!!!!!
I to je sva istina.
Danas je još jedan dan kad je terorizam odgovorio na državni terorizam.
Istinabog, to vele neki od vodećih lijevih mislilaca.
Ja ne znam. Zbilja ne znam!
Hoće li Obama ( koji je btw. jako pljuvao Busha napraviti Siriji kao što je ovaj napravio Iraku?)

Ne znam.

Ali, razlika je kad smiješ i možeš reći za državu da je terorist, javno, jasno i glasno što Chomsky trubi već godinama za SAD i ne trebaš avion za letke, već se izdavačke kuće jagme za tvoje rukopise i kad ne smiješ, nego moraš, poput mnogih iz bivših komunističkih režima šutjeti i umrijeti šuteći ili sde boriti na načine kako znaš i umiješ.

Toliko o temi Taika. Da mu je bilo lako, nije. Ponajprije zbog policajca koji je stradao. Ali i zbog svega što se u ovoj državi nije odvrtjelo: od nikad napravljene lustracije do nikad jasne i eksplicitne osude komunističkih zločina. Zbog apsurdne i groteskne situacije zamjene agresora i žrtve u zadnjem ratu. Zbog nemogućnosti opstanka u ovom svijetu.

Kao kada ruke uporno griješ na ledenim sigama

Neka ti je laka zemlja, Taiče!

( lanena-, 9. 9. 2013.)