Ovakav log?
Bilo je nekak veselo večeras ovdje. Ali sad sam nekak blue. I nemrem spavat. Zakaj to? A bogamu :), nisam mislio da ću ikad pisat *ovakav* log.
1) Prepoznati emocije.
2) Artikulirati emocije.
OK. Da. Mislim da mi prvo ide. Da. Prvo mi ide. Al drugo... Ehhh... Možda na komadu papira, unutar nekih glupih pjesama koje nitko ne čita.
Na fliperima je postojao jedan "fičer" koji je prekinuo vezu između onih dvaju gumba po kojima se nabija i samih flipera kada bi ga okinuo neki vanjski triger, čime je postalo sasvim izvjesno da je samo pitanje vremena kada će se kuglica otkotrljati izvan igre i igra biti prekinuta. Taj zgodni "fičer" se zvao TILT. Mehanički tilt je to bio i, u skladu s time, imao je mehanički triger. To je vjerojatno bilo ugrađeno kako bi se igrače prisililo da ne nabijaju po aparatu, kako bi mu se produžio vijek trajanja, i kao takvom mi je sasvim jasna njegova svrha, pa i smisao postojanja.
No, osim ovih mehaničkih, postoje i druge vrste tiltova, za koje baš i ne uviđam neku svrhovitost i smisao. Recimo taj emocionalni tilt mi je prvi na redu za odstrel. E taj mi nikad nije bio jasan.
Priča ide ovako.
Long time ago, in a galaxy far, far away. Bio jednom (ne počinju li baš sve priče sa "bio jednom" ili "bila jednom" ili "bili jednom"; ah nevermind, op.aut.).
Dakle, bio jednom jedan Netko (zamislimo da postoji čovjek koji se zove Netko, ono, kao Srećko, Mirko... da, kužite). I Netko se iz puke zajebancije jednom prijavio na jedan sajt. Zanimalo ga je kako sajt funkcionira, budući da je pročitao hvalospjeve o njegovoj tehničkoj izvedbi u nekom nerdy, geeky, uglavnom, kompjutorskom časopisu. Dio sajta su bili i blogovi. Razveselio se kad je vidio tu mogućnost. Ali nije to bila obična sreća, budući da mu taj oblik ljudske aktivnosti nikad nije bio u potpunosti jasan. U tome je vidio mogućnost da i on shvati tu neobjašnjivu pojavnost bolesne ljudske mašte, infiltrirajući se među ostale, no možda ne na tako suptilan i transparentan način, ne na način dostojan jednog agenta CIA-e, KGB-a ili Jamesa Bonda samog, pa ni Sherlocka. A kako ćeš se bolje infiltrirati među njih, nego da napišeš bla(o)gopljuvajući blog potaknut trenutnim stanjem na blogovskom "bulletin boardu". Ni reakcije nisu izostale i...
...tako je počelo.
Jedan komentar na taj njegov blog ga je opet ispunio nekakvom veselošću. Bila je to Ona (zamislimo sad na trenutak da postoji žena koja se zove Ona, kao što, primjerice, postoje imena poput Ivana, Ivona... da, mislim da ne treba neko posebno objašnjenje). I stupiše oni tako u kontakt. I pričaše, tipkaše oni tako do dugo, dugo u noć. A Netko ko Netko (paranoidalni pasji skot), u početku uopće ne vjerovaše da je Ona baš Ona, već da je on žrtva nekakve vraški dobro izgrađene uvrnute psine, budući da je bilo previše nekih čudnih podudarnosti u toj komunikaciji. Ni Ona ispočetka ne vjerovaše (koji mi je vrag sad došel s ovim arhaičnim glagolskim oblicima %9, op. aut.) da je Netko zaista Netko već da je i ona žrtva nekakve vraški dobro izgrađene uvrnute psine. I tako, uglavnom, na početku nitko ne vjerovaše ništa (uz kratke pauze vjerovanja). No, nešto kasnije se ispostavilo da se ipak ne radi o nekakvoj vraški dobro izgrađenoj uvrnutoj psini.
Nakon te spoznaje, no, to da se ipak ne radi o nekakvoj vraški dobro izgrađenoj uvrnutoj psini, Netko je osjetio nekakav izvjesni emocionalni angažman. Komunikacija preko žice, u digitalnom obliku, je funkcionirala začuđujuće dobro, nikad prije mu vrijeme nije tako brzo prolazilo niti su mu riječi tako lako tekle iz prstiju, dok su istovremeno s tolikom lakoćom, brzinom i snagom njene riječi s monitora udarale u njegov um, upličući se duboko u samo tkanje njegovog bića (nisam valjda i ovo pokupio od nekud?, op.aut.). Možda nije uopće bila bitna semantika, koliko neki drugi, njemu tada neobjašnjivi aspekt.
Kasnije su se našli u realnom svijetu, onako kako su se svi normalni ljudi prije ove masovne digitalizacije svega i svačega nalazili i upoznavali. (netko je rekao nešto kao, "još malo pa će i gitare dolaziti na disketi", ali to je bilo davno - oh koji nepovezani i promašeni pokušaj duhovitosti, op.aut.). Bila je ne suviše hladna i pomalo vlažnjikava zimska noć, nekakva strka i galama na glavnom trgu. Sva sreća da je mjesto susreta bilo izvan te galame, no i tamo je bilo ljudi koji su sumanuto jurili nekamo, a on je tu masu raščlanjivao, ne gledajući u masu, već u ljude, što je vrlo neobična pojava za njega. Glava mu je bila okrenuta prema najdaljem vidljivom kraju ulice i nervozno je cupkao na na mjestu, smišljajući pritom neku vraški dobru šalu i šeredski i samodopadno se cerivši sebi u brk.
Došla je iz neočekivanog smjera. Nije ju vidio kad ga je energičnim, veselim, a opet sasvim nježnim udarcem lupila po desnoj ruci. Da ga sad negdje nađete i pitate, vjerojatno bi vam rekao da još i dan danas to osjeća. Uz svo ono razlučivanje mase i konvertiranje iste u ljude, taj udarac ga je na čas prenulo u normalan, budni modus operandi, sve dok ju napokon nije ugledao. Tada mu se mozak ispraznio (šteta za malo prije izmišljenu vraški dobru šalu, ako ništa drugo). "Bok!", rekla je, a on je promumljao nešto na jeziku kojeg ni sam nije razumio, a pitanje je bi li taj jezik razumjela i najbolja i najuvježbanija babilonska ribica ili bi uginula pokušavajući
prevesti. Otišli su negdje na toplo. Netko se ovog trenutka osjećao jako dobro, iako su mu sve iole značajne mentalne funkcije sasvim otupile. Dakle, TILT. A vrijeme je opet jako žurilo. On je pokušavao vratiti bar dio svojih mentalnih sposobnosti, ali to za rezultat imalo produkciju nekakvih kvazi-šala pošaličnog tipa i idiotskog cereka. Upijao je svaku njezinu riječ s glupom nevjericom da je to stvarno. A vrijeme, onako užurbano, nije čekalo na nemoguću misiju povrata njegovih mentalnih funkcija. Tako je odjednom došao trenutak kada su morali krenuti. Pozdravili su se.
Na putu do kuće su mu ponovno polako oživljavali obamrli dijelovi moždane kore. Nije imao pojma što se to dogodilo. Nije baš običaj da baš tako lako zatilta. Takve stvari se jednostavno nisu događale prije, bar ne u tolikom opsegu. Nakon kvazi-prospavane noći vratio se u normalu, bar mentalno, no nešto je ipak bilo drugačije. Htio ju je ponovno vidjeti. Ne zbog nekih svojih istraživačkih sklonosti, već samo iz razloga što ju je htio vidjeti, toliko jednostavno, a što mu je pak bilo sasvim neshvatljivo. Komunikacija između njih se ponovno nastavila putem blagodati visoke digitalne tehnologije i zastarjelih bakrenih parica konvencionalne telefonije. Pokušavao joj je objasniti ono što je tada nazvao emocionalni angažman (a kajjaznam, valjda mu se fond riječi još nije vratio pa nije mogel zmislit nekaj bolje, op.aut.), i sad opet na pragu tilta, a bili su u digitalnom obličju, zabogamiloga.
I.... zatiltao je - digitalno. Kasniji susreti naših dvoje aktera, junaka (opet promašeni pokušaj duhovitosti, op.aut.) naše sage rezultirali su sličnim ponašanjem našeg subjekta - g. Netkog. On je uspio je pronaći uzrok, triger tog tilta (iako ja osobno mislim da ga je uvijek i znao, op.aut), ali svrhu ili smisao nikad nije pronašao.
Zapravo, niti ja ne mogu shvatiti smisao i svrhu te vrste tiltanja, iako se iz početka loga jasno vidi da kužim ove tiltove povezane s fliperom. Pokušao sam pronaći Netkoga, da ga pitam je li pronašao, eksperimentalno dokazao ili izvršio znanstvenu ekspertizu takve vrste tilta, ali nisam ga uspio pronaći. Tko zna gdje je sad.
Sve u svemu, čudna, jako čudna je biljka taj Netko, to mu priznam.
Ma idiot!
17.03.2005. u 5:38 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar