put i povratak

    Proljece je bez pitanja otopilo sve bijele ljude po livadama bijeli i plavi safran, grubo i odjednom, potoci su razdvajali ledenjake. Hodali smo kroz Maksimirske sumarke, i jos korak dalje, mastovitost, a sve bez opijenosti. I ta nasa prisnost uz presucivanje istine, imperativ slobode uz otvorena vrata strahu. Vratili smo se, pojeli palacinke, pozeljeli si laku noc, a zapravo smo cijelo vrijeme sutjeli.
***
    Slijepi harmonikas uz Beoubourg tiho je klimao kad bi zvecnulo. Sjetio bih se tada kako bi on bio dobar prizor na plocanoj setnjici uz kakvu rijeku. Kad bismo, recimo promatrali dvoje zagrljenih na klupi, s odlozenim biciklima pored, ja ti ne bih znao reci sjecam li se proslosti sa sjetom, ili je to sjeta zbog toga sto je prozivljeno, samim tim i ceznja tisa. Ali nismo tako duboko o tome pricali. Zadovoljili smo se s kratkim 'kak' je ovo romanticno.', sasvim standardnim komentarom. A zapravo je ranjivost plutala neprestano. Bez obzira na izgovore.
***
    Presucenost je odluka. Ona je navika. Navikavamo se da ne radimo, da ne vjerujemo i da se ne nadamo. Uzgajam gubitnicki mentalitet do nekog trenutka. Onda shvatim. Pa promijenim. A sve je uvijek jednostavno, a pravilo mi se cini da je samo jedno: sto god cinio, ispravno je ciniti samo onda ako mogu vjerovati da ce mi ucinjeno donijeti radost, zadovoljstvo. Nema druge. Ciniti sa strahom je kao pokusaj preskakanja potoka dok vizualiziras kako imas zavezane noge. Isto kao sto je to i ne-ciniti sa strahom. Izabire li se mirovati, i to ttreba biti s vjerom, a ne zbog straha. Inace je gubitak sasvim na mjestu.
***
    Djelovanje je stara puknuta skulptura zelje slijepljena dvokomponentnim ljepilom odluke da se vjeruje i mogucnosti da se vjeruje u tu odluku. Ako nesto od tog trojstva manjka, djelo ostaje nedovrseno.
***
    Cini se tako da se svaka borba dobiva ili gubi u glavi: odluciti ciniti samo ono u sto se vjeruje. I vjerovati u to sto odlucujes ciniti. Nema drugog puta. Nema odluke. Zapravo, kao da i nema neke dvojbe?!
[Kada sam, dakle, spreman? Niti prije, niti kasnije, nego bas onda kad sumnju i odgadjanje _prepoznam_ kao svoju slabost koja me ne dovodi do zeljenog. Onda kad, poucen time, _pozelim_ preuzeti rizik da vjerujem.]
 

i sta si odlucio poduzeti?

uhm, idem nacio zivot, pa tako i poso pogledat s ovim sasma novim ocima. ... :)

sve je u našoj glavi,imaš pravo,samo je bitno kako si postavimo...ali ipak ima nešto i u srcu.:)