Životinjsko carstvo

Došla 2008. u potrazi za Mr. Goodbarom.

Prvi blog napisala nakon prvog Mr. Goodbara.

meni se čini da je ta faza hibernacije samo prolazna

Prvi blog izbrisala jer ga zapljuvala noćna smjena. Ne sjećam se više ni bloga, ni Mr. Goodbara. Ali, bilo je good.

Nažalost, krelec!

Cca 2 mjeseca kasnije objavila 2. zapis na weblogu.

Dosadno!
Na ovoj Iskrici je zaista sve dosadnije. U početku ti se učini da će biti zanimljivo, svaku poruku odmah otvaraš, nastojiš popamtiti tko je tko i tko je što napisao. Ali, zapravo, nema potrebe: poruke i osobe je vrlo lako kategorizirati:


• mladi ševci;
• oženjeni ševci;
• jednokratni ševci ne baš mladi;
• dosadnjakovići koje u trodimenzionalnom svijetu nitko ne sluša pa onda ovdje nešto tipkaju;
• sve gornje kategorije + nepismen;
• fantazeri (meni najsimpatičniji).

Mislim da je to to. Bar sam ja takve upoznala. Čujem da ima i drugačijih, ali bit će da nisam njihova ciljna skupina. Jer, ja nisam "žena koja zna što hoće" (= seks odmah), nego žena koja poželi seks kad upozna nekog zanimljivog.

16.07.2008. 22:48:00
Prijavi nepoćudni BLOG
Dodaj komentar

Cca godinu dana komentirala pevetaše na blogu; tako stekla popularnost (i - očigledno- zavist, jer sam imala o čemu/kome pisati).

Prvi sukob: pevete. Povod niže:

NEKROLOG
Danas točno u 09.42 ugasila se iskra mojeg No. 1 Vipovca. Posljednjim snagama mi je poslao oproštajnu poruku i potom ugasnuo.

Iskrica, a osobito ja sama, izgubili smo mnogo ugasnućem ovoga člana naše zajednice. Moj No. 1 Vipovac bio je osoba koja je unosila veselje, duhovitost i oštroumne uvide u svaku svoju poruku i tako beziznimno ozarila svakoga tko ga je imao sreće upoznati.

U moj Inbox je stigao 19. 08. 2008. godine u ranim jutarnjim satima i odmah sam spoznala da se radi o izuzetnom Iskričaru. Obratio mi se uljudno i toplo, očigledno upućen u sadržaj mojeg profila, na način koji je bjelodano pokazivao da je shvatio bitne odrednice moje iskričave osobnosti.

Od toga dana sve do ovoga tužnog jutra, Iskrica je bila moj homepage, koji bih nestrpljivo kliknula jer sam znala da će me svakoga jutra obasjati toplinom svojega pozdrava. Moj No. 1 Vipovac aktivno je sudjelovao ne samo u mojem virtualnom životu, nego i onome izvan iskričarskog svijeta, uz inteligentnu kritiku, nepobjedivi humor i dosljednu podršku. Premda se nikada nije eksponirao u javnosti blogovskih komentiranja, svaki je pročitao i sagledao na svoj jedinstveni, uvijek svjež način; mnoge od njih upravo on je nadahnuo.

Nikad ga nisam upoznala u tzv. Stvarnosti.

I sad kad ga više nema, nezaobilazno je pitanje: jesmo li svi mi mogli učiniti nešto više da produžimo njegov život ovdje među nama? Bi li ga malo više uljudbe, malo više otvorenosti, malo više vedrine potaknulo da se rasplamsa i malo nas duže, i jače obasja?

Možda njegovo ugasnuće nema nikakve veze s našim puhanjem i na toplo, i na hladno; svejedno, treba se prisjetiti da se iskra treba uhvatiti za nešto kako bi postala plamićak.

U mojem srcu vječno će tinjati žižak za ovog časnog Iskričara. Neka mu bude blaga Stvarnost onostranog postojanja!

02.10.2008. 10:38:52

Ovaj blog izaziva moj prvi oštri virtualni sukob: neka osoba koju sam onda smatrala primitivnom, a još uvijek je smatram primitivnom, iako s današnjim iskustovom i upućenom u podrobnosti negativnih pojava na blogu, izaziva sljedeću reakciju:

GETOIZACIJA INTELEKTA
Roditelji su me odmalena učili da se prema osobama nižeg društvenog, obrazovnog i/ili intelektualnog statusa odnosim osobito pažljivo: "Uvijek pozdravi čistačicu u školi", govorili su mi, "Saslušaj svakoga, pa i prosjaka, ako nema novca, ne znači da nema pameti."

Nije to loša pouka, znate. Doista, neki od najpametnijih ljudi koje sam imala prilike upoznati nisu imali ni statusa ni novca. Bili su osobenjaci koji za takvim stvarima nisu žudjeli.

Međutim, činjenica je da je čistačica ipak (samo) čistačica zato jer joj nešto manjka: ili pameti da završi neku školu i stekne bolji posao, ili upornosti za isto, ili samopouzdanja za ambiciju. Negdje u kutku svojeg ograničenog uma ona zna da je vlastitom zaslugom zapela tu gdje jest, i da ne može van, da ne zna kako, nema snage, nema vještine - da je za nju život niz ograničenja, zadat i bez izbora.

A glavno obilježje ograničenih ljudi jest da ne mogu pojmiti ništa izvan svojih ograda, te da je u njihovim očima sve što ne poimaju nešto gadno, iliti prijetnja.

I kad sami sebe zatvore u geto svoje zgrčene osobnosti, ne podnose da im se ispred rešetaka muva nešto drugačije, i zato vjerojatno opako, pa bi oni sve to zatrli, a ako to ne ide, sveli na svoju mjeru, a ako ni to ne ide, zatvorili nekamo da im ne smeta dok pilje u monotonu ravnicu sebi sličnih.

Intelektualca odlikuje suprotan stav: radoznalost. Kad kažem "intelektualac" ne mislim isključivo na ljude sa završenim fakultetom (sačuvaj bože, to može svaka šuša s dovoljno upornosti ili dovoljno dubokim džepom), nego na ljude sposobne zapaziti, raščlaniti, razmisliti i samostalno nešto zaključiti. Ipak, vrlo je vjerojatno da je takva osoba stekla i neko obrazovanje, naprosto zato jer joj je to bilo lako. Čak i ako nije imala novca (poput, npr. mene, koja radim od svoje 16. godine života), snađe se, zaradi, dobije stipendiju... Ili, ako joj se ne da gombati sa sustavom, ne završi nikakav fakultet, ali uči samostalno, gdje stigne, stalno.

I takvi ljudi izbjegavaju glupake ne iz prezira (kako ovi misle), ne iz bahatosti (kako ovi misle), ne zato jer od njih ne mogu steći nikakve materijalne ili ine koristi (kako ovi misle), nego naprosto zato jer su im DOSADNI. JER OD NJIH NIŠTA NOVOGA NE MOGU NITI SAZNATI, NITI NAUČITI.

Takvi ljudi prema glupacima nisu agresivni: jednostavno će ih zaobići. Ako mogu. Kad ne mogu, nastojat će ih obazrivo udaljiti; ignorirati. Jer, oni isto imaju svoja ograničenja, prije svega, ograničeno vrijeme i ograničenu energiju. Čemu ih trošiti na nekoga i nešto potpuno besmisleno?

Od toga vjerojatno potječe izreka "Pametniji popušta".

Stara je to izreka. Meni se više sviđa Peričina tvrdnja iz knjige Mate Lovraka Družba Pere Kvržice: "Kad bi pametniji uvijek popuštali, budale bi vladale svijetom".

Jer, budale su glasne. Budale su agresivne. Budale su bezobzirne. Budale su destruktivne.

Budale, nažalost, vladaju svijetom.

Pa i našom malom Iskricom.

I zato mi intelektualci ne gledamo televiziju, jer je na njoj samo smeće namijenjeno budalama koje žele stalno jedno te isto, tj. budalaštinu, svoju i tuđu, javno glorificiranu reflektorom. Zato mi intelektualci sve manje čitamo knjige, jer izdavači željni zarade, a osuđeni na funkcionalno nepismenu populaciju, objavljuju gotovo isključivo budalaštine namijenjene budalama koje žele uvijek isto, tj. vlastitu budalaštinu glorificiranu sjajnim koricama. Zato mi intelektualci sve rjeđe odlazimo u kino, jer filmska industrija shvaća isto što i ovi ranije nabrojani: lova dolazi od bijednika koji će si otrgnuti od zuba samo zato da vidi da nije jedina budaletina na ovome svijetu i da ima i gorih. I da takvi postaju zvijezde. I jebu sve po spisku. Najljepše žene svijeta, pače.

I da, sad će sigurno neka budaletina reći da primitivci ševe bolje od intelektualaca. Možda. Kad ševe glupače.

Radoznala kakva jesam, u skladu sa svojim intelektualnim opredijeljenjem, poševila sam i nekoliko glupih primitivaca. KATASTROFA! Nemaju pojma! Jer seks dolazi iz mozga. A njihov je lišen vijuga. I sveden na monotono lučenje testosterona. (Čitaj moje ranije blogove ako te zanima što sve treba da bi nastala EROTIKA za razliku od čiste dosadne monotone fizičke mehanike.)

I tako smo se mi intelektualci stisnuli u svoj mali geto sve siromašniji hranom: jako teško nalazimo sadržaje po svojem ukusu, a ljude još teže. Jer su popustili, pametniji. Jer se povuku. Jer se ne čuju i ne vide.

Ali, ja danas postupam borbeno, u skladu s tvrdnjom Pere Kvržice: ne dopuštam da se u mojem svijetu, tj. na mojem blogu, nametnu budaletine. Ne dopuštam njihovu vladavinu i ne propuštam njihove zaključke.

Kad netko izabere nick Debela sponzoruša, automatski deklarira šablonsku ravninu svojeg uma. Kad stane "mudrovati" o mojim postupcima, automatski otkriva monotoniju vlastitih izbora i općenito pojmovnika.

Kad napiše vlastiti zapis u kojem etiketira meni slične, ponaša se u skladu sa svojim bićem, i to je u redu. Neka tamo razgovara sa sebi sličnima na način i rječnikom koji je takvima razumljiv.

Ja se u to neću miješati. U slast im bilo. Ali na vlastiom blogu uvažavam isključivo sebi slične. Čak i kad griješe u pravopisu :-)).





02.10.2008. 15:03:37

Etogac! To je to: sve skužih u prvoj godini svojeg iskričarskog hiberniranja.

Jer, hiberniranje to jest: odradiš prijavu i misliš si da si kakti nešto poduzela za svoj boljitak. A onda somnabulistički odrađuješ interakciju.

Oni koji ZAISTA ŽELE interakciju nisu ovdje.

Ovdje je dobro za frtalj mozga, za raspamećenost i za bespametnost. I onda je ZAISTA DOBRO.

Ovdje je zaista dobro za "kad je sve po mojem" i "moj svijet".

Prijateljstva, poznanstva, kave... Mogu biti dobri. Usput. Slučajno. Nenamjerno, zapravo.

Ovo je jednako dobro kao vožnja na simulatoru Formule 1. Samo malo sporije. Malo manje uzbudljivo.

Iskrica cijela, ne samo blog, gotovo je jednako uzbudljiva kao jedno pravo pravcato zaljubljivanje; a daleko poučnija.

I onda dođeš u fazu "ne da mi se više"... I ne da ti se više. I ne da mi se više.

Večeras.

Sutra? Bum vidla.

cit. te Vega ,i pozdravljam :)

Međutim, činjenica je da je čistačica ipak (samo) čistačica zato jer joj nešto manjka: ili pameti da završi neku školu i stekne bolji posao, ili upornosti za isto, ili samopouzdanja za ambiciju. Negdje u kutku svojeg ograničenog uma ona zna da je vlastitom zaslugom zapela tu gdje jest, i da ne može van, da ne zna kako, nema snage, nema vještine - da je za nju život niz ograničenja, zadat i bez izbora.

imože zvučati površno ,pa ipak ima li "loša sreća" i trunku prevage za njeno ukopavanje,jer mislim da ima...

Loša sreća koja traje cijeli radni staž...? Sumnjam, Dušo.