put i povratak

sto dajem drugima, ako nemam nista? nista ne mogu dati, osim tog da te trebam. ali to je tako grcevito. previse. i nista ne mozemo dati, podijeliti s drugima, ako smo sami uplaseni i trazimo oslonce. sad bih rekao da mi je zao sto smo se opet sreli tako. i sto je vrijeme za nabaviti svoj mir, svoje samopouzdanje. meni bar, rekao bih. cini mi se inace, kao da ti nudim kosaru praznu, a govorim ti kako je puna, prepuna najprekrasnijeg voca i kao da uzmi, ponudi se.... ili kao da sam lopov, koji ti hoce prodati sat sto ne radi, ali tako da to ne primijetish duze vrijeme. necu. nisam pljackas. ostanemo li blizu, ponudit cu te zrelim vocem, kad ga uzgojim. samopouzdanje i mir koje mogu naci u svom suocavanju sa zivotom, daje mi da ti mogu dati. povjerenje. nepovjerenje u druge je posljedica nemira sa sobom. grc straha.
ali, nije lako imat taj mir u samoci, biti pomiren sa tom situacijom sada, ako sve misli i odluke o buducnosti ovise o toj zelji, potrebi da ugodim buducnost kako bismo mogli zivjeti skupa. je li ti ovo poznato? zato trcim. kako bih mogao poceti stvarati planove o buducnosti. zato sam ovisan, i zato nemiran. planovi ovise o imperativu, koji nije ni posao ni puno toga drugog nije. ali jest jednostavno, 'biti skupa'.
i gdje me to dovodi? topao dan, otapanje neprijateljstva, radost sto si tu, iako nisi ovdje, nemir u sada, i potreba za mirom, ... i, u svemu tome, sad ipak neko malo povjerenje, valjda? :)
 

mhmh... sto imam ako imam sebe? tek kad sebe izgubim, dobijem svijet :) pusa ruzo... odoh kopkat po vrtu. moram uzgojit voca i povrca za uskrsnju, (hm to je malo knap mozda) korpicu :)

uhm,,, moram kopat. kopanje je zivot. hehe zvucim kao grunf ;)) nego, malo se oduzio dorucak, heh