ako se dovoljno potrudimo

o tome kako je potrebno slijepo vjerovati i prilaziti bez predrasuda, sirom otvorenih ruku, cistih misli i topla srca
Sjecate se karikature - lik sjedi pogrbljen u mracnoj prostoriji, osvjetljava ga samo svjetlo koje dopire iz monitora... Neobrijan je i celav, prljav i neuredan, preljeva mu se skemba i izviruje ispod raspadnute potkosulje, cik mu visi iz gubice i pepeo mu nestaje slobodnim padom, vidi se da smrdi, ruzan i zapusten, gadljiv... al skroz udubljeno pilji u taj monitor i kucka: da, da, najdrazi moj, obozavam te, zaljubila sam se u tvoje rijeci koje si mi napisao... i u tebe... ne mogu prestati misliti o tebi i o mislima koje si mi uputio... voljela bih da je to stvarnost, a ne samo plod moje maste proizasle iz tvojih opisa... voljela bih da me sad uistinu dotices... da osjetim tvoj topli dah na kozi... poljupce koji me miliju po vratu, spustaju se polako niz kicmu, njezni dodiri na mojim ledjima, lagano me primices rukama i ljubis mi drhtavi trbuh, moje napete grudi, usne zeljne tvog okusa...opijena sam ugodom i um me odvodi nekim cudnim putevima...I tako... ajd dobro, nije bas sasvim tako. Kao dokaz je prilozena slika. Ona manja je stvarno ispred monitora :) a na vecoj u mladjim danima, reklo bi se skoro sa odredjenom dozom erotskog naboja.