Životinjsko carstvo

A zašto je bolje imati mačku nego ljubavnika pogledajte OVDJE: Link

sigurno je najvažnije postići ravnotežu,
no to je gotovo posve nemoguće

kao stara vaga na placu, jezičci u istoj ravni

jebiga, kod mene uvijek borba da jezičac barem malo prevagne

ode ravnoteža, raspad sistema

kokoška je stvarno sretna, čim joj moj komentar može poremetiti tu sreću.
I kada već spominje pvt na kojima cvilim bilo bi jako dobro da ih objavi,
tek toliko da se i sam uvjerim u svoje cviljenje.
tipkam ovdje, jer me je preuravnotežena, navjereojatno balansirana kokica spičila na ignore.
oprosti vega na zloupotreba prostora, ali mrsko mi je otvarati vlastiti blog.

A što reći... i kome, i čemu?

Kokoškina sreća je endemska vrsta, nitko je drugi nemre ni ubrat, ni uzgojit, moš samo gledat i divit se.

Ona ju je ubrala i sprešala između stranica debele knjižurine o sreći, a na nju naslagala još dvadesetak na istu temu, da se sreća a) očuva i b) ne pobjegne.

No, sve mi se čini da joj je baš zbog toga ravnoteža klimava: nisu sve te knjižurine istih dimenzija pa puhne vjetar, a one se zaklate.

A kokoš se odma prepadne da se sreća uzvrpoljila i da bi van iz knjige!

Što će biti ako jednom zbilja pobjegne u život, ha? Hoće li se izgubiti? Hoće li je netko drugi prisvojiti? Hoće li je neki neoprezni nesretnik zgaziti? Ajme, ajme, dođe i meni da počnem cviliti :-((

Svi smo mi prijetnja kokoškinoj sreći, mi nesretnici bez sprešanih endemskih sreća u knjizi. Nitko od nas nema i ne zna njenu sreću, ergo, nesretni smo i zavidni i radimo njenoj sreći o ravnoteži i koricama.

Eh, da sam ja te sreće kao ona... Ne smijem ni zamisliti! Evo, opet mi se cvili. Idem to obaviti u diskreciji.

Jesam. Sad sam ko nova.

Dok sam cvilila, razmišljala sam o tome smeta li meni ičija sreća. Blogme jock, osim kad se slavi glasnim narodnjacima.

Poznajem u RL tipove ljudi slične ovdašnjima i uopće mi ne smetaju, naprotiv, sasvim su mi simpatični u svojim samoobmanama, ma dvije su mi čak i dražesne i izrazito ih volim.

Zato jer u tim ljudima nema očaja. Ne, njima je ta trunčica pretencioznosti, ta koketnost koja bi ovdje bila uzaludna ili smiješna, za njih je to tek zakržljali repić iz mladosti, možda sentiš uspomena, ili jednostavno želja da ne razočaraju sve nas koji smo na njih navikli.

Možda i zato jer u njima ne slutim ni najmanji otimački poriv, ono "moja sreća dokida tvoju i obratno", nego naprotiv, želju da podijele.

Eto, njima zavidim: ne u smislu da bih htjela da budu nesretni, nego mi je žao što meni nije uspjela ta varijanta mene, da ja postanem sretnija na taj način. Ali, mislim si, možda još uvijek stignem... Dost dugo sam bila sumorno ozbiljna.

Ponekad se ponadam da mi ovdašnji svi odreda produciramo onaj najbedastiji, najzadrtiji, najzagrižljiviji, najodurniji dio sebe, naprosto zato jer ga, eto, nemamo gdje drugdje pokazati, jer smo inače potpuna suprotnost i jer smo pomalo umorni od druželjubive srećodarežljivosti... A ne očajni.

I da se svi mi ovdje okupljamo kako bismo lukavom detekcijom otkrili ta bajna bića koja ovdje skidaju svoju staru, isperutanu kožu, kako bismo ih sagledali u svom blještavilu divote njihovih STVARNIH pojava. Oh, yeah...

http://www.youtube.com/watch?v=uFSuLWm3HFA