put i povratak

    Grimizni kralj zamahnuo je plastem i usao kroz pokrajnja vrta u ne preveliku odaju. Slugani, pazevi, dame i uzvanici redom su ustali, naklonili se. Kuhar je donosio pladnjeve na poziv kraljevih izaslanika, a tuga se slijevala sa zidova nezadrzivo crvenih ociju zmajevi su sa stropa kapali kao da nemaju niti one zametke krila. Bio je to zgodan tren za prisjetiti se tih dana kad su se ondje zrtvovali volovi za vjencanih svecanosti, i kako je i ne tako davno da to ne bi bilo zabiljezeno u spisima, ondje i sam sadasnji kralj bio krsten od tog svecenika sto je bio u prolazu proslog ljeta, a pricaju da su ga, u nekoj od prekomorskih misija pozderali kanibali.
    Sada je to sve bila davna proslost, zabiljezena u sjenovitim mislima staraca, koje su nekoc zvali mudracima, ali to je bilo prije nego li su isti dobili Parkinsonovu bolest, koju zapravo i nisu jos dobili buduci da joj to ime jos nije bilo nadjenuto.
***
    Streloviti prodori crvenog bljesnuli su joj kroz oci, jos dok nije ni znala da je to znak budjenja. Trube ionako vise nista nisu oglasavale, iz dve razloga: prvi je taj sto je vec bilo odmaklo podne, toplo, ljetno, a drugi jos zapravo i vazniji, taj sto su te trube, stare, drevne, bile sad vec pomalo plod maste i sna o nekom bivsem vremenu casnih ratnika i zmajeva iz cijih bi pandzi princeza, kakvom se mnoga djevojcica u nekom kutku dushe voli poistovijetiti, bila spasavana. Lijeno se protegnula i opipala svoj nabubreni trbuh, napol sa smijeskom, a napol onako, nevjericom u stilu, je li to bash bilo nesto za sto je spremna, mada sad ionako vise nije bilo natrag...
    Ustala je i pogledala se u zrcalo, nacinila je nekoliko plesnih pokreta koji su zavrsili namjernim cinicnim kreveljenjem, zajebantski navlazila prst i zalijepila obrve u idealni oblik, nacerila se i otisla dalje. Vani je drndala kosilica. Kroz prozor bilo bi moguce promatrati susjeda kako sisa travu u svom vrtu. 'Boze, mirnog li zivota.', primijetila je sebi u bradu spustajuci se stubama, sanjareci o salici tople bijele kave i samodopadno primjecujuci kako je velika vjerojatnost da ce joj se i taj san ostvariti... Da je i toga dana, kao i cesto puta prije izasla u setnju oko deset prije podne, mogla je sresti tog simpaticnog susjeda, ratnog invalida bez obje noge kako u svojim sportskim kolicima odlazi na svoju uobicajenu pariju kosarke u obliznju dvoranu. Da, taj zivot u drustvu blagostanja razvijenih zemalja zaista je znao goditi...
***
    Bilo je to prije nekih sedam godina, tako nesto, kad su se zadnji puta sreli. Zacrtao je stapom krug na pijesku i taj stap ubo u centar. Cekao je valove da ostave svoj trag, tragovi prolaznosti ocrtavali su se na nebu u obliku ruznih ispusnih plinova aviona, i uvijek bi se u takvom trenutku sjetio one neke reklame koja je na neki nacin opisivala to kako je i on katkad pogledavao avione, sjecajuci se nekoliko njih, i jednje nje, ili dvije, osim ako se u medjuvremenu nije skupila jos koja, i zamisljao ju u nekom avionu nalik tom, negdje na ovom vec tako prenatrpanom planetu. Ubrao je cetiri, pet listova metvice za caj, okrenuo se natrag, ponovno prema moru i zmirkajuci pozdravio Susak, izustio jedan 'Hah.' uz izdah, i polako krenuo skakutati po grotama uz obalu, na povratku kuci.
***
    Razaznavali smo stare slike katkad. Ne, nismo imali nasih slika. Osim katkad. Tiho. Kad bi mogli cuti nesto. I onda bi se slika rascvala, kao kad celuloid izgori od prejake zarulje, dok je to jos bilo tako. Te neke rascvatene slike podsjecale bi nas da smo jos zivi. U tom zasicenom zivotu naviknutom na odustajanje, na pomirivanje, jedino je jos bol ostala kao znak zivota, iako se i ta bol s vremenom utisala, a suze su bile rijetki gosti, puno cesce bismo bili nezadovoljni, bijesni na okolinu, i one koje bi po navici zvali dragima. U takvom svijetu i takvom zivotu, suze su bile sjajni znaci da jos nesto od zivota zelimo...
***
    Ma, ne. Mislim, ja ne znam ostaviti ovakav kraj. Prici. Evo, samo to sam htio na kraju napomenuti...
 

ups... ;(

ups?

a kakav je kraj? :)

docekala sam te s osmjehom a sad mi se cini nekako neprimjeren... nadam se da se samo cini... ;(

tjah... o onima koji nisu prisutni, sve najbolje, zar ne. kako o nekom, tako o meni, pa tako i o ...kraju... ?:)

hm?

pa i ako jesi, uvijek veseli i tjeshi... godi da, hah. (uostalom, dok nije kraja, bitce i teksta, pa ste svi na dobitku... )

prilagođeni jako prekrasno pišeš :)

uopće ti nisam niš htel tutnut pod nos :) htel sam čovjeku dat kompliment a tvoj je bio potvrda mojih misli, pa čemu onda tipkat bezveze :)

hehe sad cete se tu razgoropadit... :((
/nego dev, danas sam bio u pregovorima s jednim od uvodnicara i muzem autorice knjige o E-ovima, hoce on da mi znanstveno pruzimo potporu ekoloskim i drugim nepravdama... dobar je on lik. pravi znanstveni anarkisti. svidja mi se taj pokret :)))

stari, ak mene tašpi pružite im svu moguću potporu..raja ima pravo da zna o čem se tu radi ;)

kod pravih stvari mirisi i okusi uvijek ostaju isti, buđenja su ta koja se razlikuju :-)