Životinjsko carstvo

Za razliku od prigodničarskog sentiša.

Ili borbenosti.

Ili jadikovki.

Imati oslonac u sebi za sebi najbitnije stvari, eeeeee, TO nije lako.

Nije lako uopće znati što ti je najbitnije.

Uče te da je to muškarac. Blogme, mene iskustvo naučilo da je s njima lijepo, ali da (bar meni) nisu najbitnija životna stavka.

Slazem se sa tobom glede muski e:-)

Još uvijek živimo u kulturi žrtvovanja. Ženskog žrtvovanja. Onog brainwashinga upućenog djevojčicama "Vidjet ćeš ti kad se udaš", "Vidjet ćeš kad sama budeš spremala", "Vidjet ćeš kad budeš rađala", "Vidjet ćeš kad te muž ostavi"... Pa, stvarno ti se sve to skup baš i ne gleda.

Jarče, budi sretan dok te ljute muški, a ne žemske!

da sve zene tako misle odavno bi mi bili ravnopravni (Dobro za nas je da vas nema puno takvih;-))))

U svakoj vezi moraš odustati od nečeg svojeg. Zato moraš znati što ti je bitno i ne odustajati od toga.

Ili se upariti tako mlada da ti još niš nije životno bitno. Pa onda usvojiti zajedničke bitnosti.

Nije lako imati izbora, a ne znati birati. Jer, sve ne možeš imati. S druge strane, fala svim ratobornicama što izbor postoji. Šteta što nas nisu upozorile da neće biti lak. Naprotiv!

To nije dobro za vas, blizek. Nije dobro cijeli život provesti u dječaštvu; nikad se ne okušati u pregovorima sa sebi ravnom.

Ma nedan se ja ljutit :-)

Prije puno desetljeća, rekla sam mami da ne želim brata, da ne bih mogla svakodnevno podnositi da on može sve, a ja ništa; prije 15 godina, kći moje prijateljice, tada desetogodišnjakinja, izjavila je da se ona nikad neće udati i da će biti znanstvenica, kao tata. Jer tata puno ljepše živi.

Ta djevojka sad jest znanstvenica i ima dečka. Pokušali su živjeti skupa, ali nije išlo.

Nije čudno što mnoge samostalne žene (ne samo ekonomski, nego i u glavi) imaju neke parcijalne veze, u osnovi ljubavničko-rekreativne. I ne, ne tražim ja ovim razmišljanjem krivce, nego opisujem stanje, onako kako izgleda iz moje perspektive.

Svaka veza u kojoj sam bila (a računam samo one jako ozbiljne - dakle, malobrojne, prsti jedne ruke dovoljni i još ostane slobodnih) u nečemu me okljaštrila. U početku sam se odricala zaista bitnih stvari i onda zbog toga patila, zamjerala... Kasnije sam naučila. Što više toga izgubiš, što je važnije ono od čega odustaneš, to kasnije bolje čuvaš ono što imaš. Postaneš škrtica. Ne voliš dijeliti.

Ali svaka me i obogatila. Ojačala. A mislim da ni ti moji muški nisu baš loše prošli... Zadnji važan mi je rekao "Uvijek sam mislio da u ljubavi moraš dati isto onoliko koliko dobiješ. A ja sam s tobom bogme dobro prošao" :-))

Mislim da znam zašto je to rekao: nije me morao usrećivati. Samo veseliti.

Međutim, to je na koncu bio strašan udarac za njegov ponos. A jebga!

Jutros sam na radiju čula o nekom istraživanju koje je utvrdilo da se parovi najviše svađaju oko podjele kućanskih poslova i love. I da su to jako česti razlozi razvoda.

E, u tome mislim da žene griješe! Jer, da bi bila nova, emancipirana žena, jednostavno moraš biti dosljedna i uporna u tom novom, a onu staru istjerati iz sebe. Dakle, emancipirana žena nije ona koja rinta 18 sati dnevno jer mora biti uspješna na poslu, dobra domaćica, majka i ljubavnica. Neka stan bude svinjac; neka djeca imaju stari mobitel ili nasljeđene no-name tenisice. Neka se smeće kiseli sve dok se gdin muško ne sjeti da bi ga trebalo baciti. I ne onda skočiti kad zamjeri što smrdi, nego reći, aha, fakat smrdi, baciš ga?

Je, al kaj ak on onda iznese smeće, a usput i svoj kufer, jer mu je pun? Drage žene, mi nasjedamo na najobičniju seksualnu ucjenu! Onu istu kojom smo stoljećima manipulirale muškarcima.

Meni je jedan npr. jako zamjerao što zarađujem više od njega; pa mu je palo na pamet da bih mogla zarađivati manje. NE da bi ON mogao zaraditi više! Kad nisam pristala, razišli smo se.

Ma, sad već trtljam bezveze, spava mi se... Dakle, sretno nam bilo s emancipacijom! I ženama, i muškarcima! Noćka :-))