Životinjsko carstvo

Sjetite se, Čarobnjak iz Oza je bio zapravo maleni čovo iza velike aparature!

ma nije dosadna, samo ti se čini

Kaj, nitko niš...? Moram sama sa sobom, a vi bute škiljili? Aj, dobro.

začarana sigurno, i to poodavno

Fino, izgleda da ne moram! Kakva je tebi, krelec?

Hehe, ko ove naš bloške djeve ;-))

Pseto već pomalo izgubilo strpljenje...

Krelec smišlja...

Ja priznajem, dugo već nisam bila ni očarana, a kamoli začarana, tak da to stanje možda zbilja ne kužim...

Ali ne bih ga voljela proživjeti: tu katatoničnu upiljenost u neku fantaziju; to zanemarivanje svega živog oko sebe.

Kad se zaljubim, najviše mi se sviđa to što sam odjednom sva prožeta životom, pozorna, SVE je važno, sve u pokretu, boje su jasne, svijet me dira, a ja sam TU.

Ne bih voljela voljeti onako kako vi volite na ovoj stranici. Ili zamišljate voljenje. U svakom slučaju, onako kako pišete o tome.

Mislim, nemrem ni ja preskočiti fazu opsjednutosti, bedastoće, ovisničke panike... ali nije TO ono što me fura. TO ne volim.

Od toga se ponekad osjećam kao da me ljubav iscipelarila i ostavila da ležim na cesti.

Ja se volim voziti u taksiju s Erosom.

Vega dobro ti večer,curetak sa fotke izgleda paralizirano :) Znas kako moj sin rekao za paralizu ,imamo ženu koja čisti stube,liftove i suteren,(ponekad) pa mu se pomiješale riječi ,a ta se dotična zove Mariza .pa je prvom prilikom pitao ,mamam jel ima taj čovjek Marizu? :))

U TAKSIJU S EROSOM

Sreća je ponekad u taksiju koji vozi Eros.

Kad mi duša nabubri od želja poput debele lisnice, volim se voziti s Erosom u taksiju.

Puštam Erosa neka me vozi kamo ga volja i uopće ne gledam poštuje li znakove.

Jer gledam njegov zatiljak željan mojeg poljupca.

I njegove moćne duge žilave prste za volanom.
Koji okreće kao da su mi bokovi.

Koji okreće kao da su mi misli nesuvisle usukane oko stranputica.

Kad me vozi Eros ispred nas pucaju oblaci kriškama ushita uzlepetalih ptičurina

Koje se neće ugnijezditi u dnu mojeg želuca.

Eros mi ne da da sklopim oči.

On ih ljubi iz retrovizora.

I ja mu šapnem neka stane negdje, uz put, u travu visoku iznad ušiju i spusti prednja sjedala.
Ali Eros mi ne da da ga vodim.

Eros vozi i ja ga moram pustiti i moram se pustiti i teško mi se pustiti i htjela bih sjesti uz njega.

I ne bih htjela stići tamo kamo idem. Jer Eros će me dovesti.

I neće naplatiti. Kad stignemo, iz prtljažnika će izvaditi sreću (ako se s nama vozila) i pustiti me da se s njom raskosuram.

(Kraj ove pjesme treba doraditi.)

Anima, paraliza je nekak manje neprivlačna kad se zove Mariza :-)))

je :) i on to tako ozbiljnim glasom pita,svečanim skoro :),jbg nije mala stvar u pitanju ,imati paralizu .........))

Nije. Ali nije ni kraj života. Ljudi UVIJEK mogu biti sretni.

Doduše, uvijek mogu biti i nesretni.

Hehe, baš danas mi priča jedan frend kak često ostaje zadnji u raznoraznim firmama za koje nešto radi i onda se druži s čistačicama. Veli, ima jako zanimljivih, kad ih je počeo upoznavati bile su stare poput njegove mame, kasnije vršnjakinje, a sad su odreda mlađe od njega, ali uvijek su UDATE.

Rekoh, moram ovo na blog da vidi ame.

Čarolija čistačica.

One se ne voze u taksiju. I misle da je Eros onaj zgodni iz pekarnice. Valjda.

Imaju krnjave zube i uvijek nešto međusobno dilaju. Ali se puno smiju.

Tople su, srdačne, umorne i daleko stanuju.

I ja volim čistačice.

Ne znam kakve su kad se zaljube, ali zamišljam da ne pišu pjesme, nego dijele dodire.

Plaču uz filmove i pjesme kojima znaju riječi.

Razmjenjuju šminku i odjeću s prijateljicama. I pričaju im što je bilo.

Udaju se bez komplikacija i uvjeta.

I ostaju udate, unatoč komplikacijama i uvjetima.

Žilave su i borbene. I uvijek sve znaju. U firmi koju čiste. Dalje se ne trude.

Nisu začarane. Ne, ponekad jesu, ponekad ih tuku, sve im zapiju, ne cijene ih, ali one vole jer ne znaju drugačije kad su jednom počele, jesu, začarane su, ali ne katatonične, nigdje osim kod kuće nisu, preživljavaju i ne daju se.

Imaju djecu. Ponekad su im djeca dobri đaci i završe fakultet. Onda svakoga tko ima fakultet gledaju kao svoje dijete. I mene. Volim to :-))

Ja sam dijete manjeg boga, koje voli taksije i vlakove i Erosove prste i ljubavi koje su prolazne i odvode me u nove vidike i nije ih teško pustiti neka idu dalje jer čine dobro svima s kojima se druže. Ja sam zahvalna, a ne začarana. Ushićena i ponizna. I spremna platiti, ako moram, a uvijek se nadam da ću moći podnijeti cijenu. Uvijek strahujem da neću.

I uvijek platim, jer mogu, i uvijek sam bogatija od ljubavi, i onda kad ode.

Ne cvilim zbog ljubavi. Nikad. Plačem ponekad, toplo i iz sve snage.

Možda su moje ljubavi manje od Velikih, ali nisu deminutivne. One su uznosite i časne. Otvorene, oprezne, obične, okretne, očite i rijetke.

Slobodne da dođu i odu po volji. Ali, ja nisam uvijek spremna za njih.

Kad odu, spakiram im sendviče i zamolim da mi pošalju razglednicu. Obično se jave.

Kad dođu, bude me sram što je kod mene tako zapušteno, što sam ja tako zapuštena... A onda se sjetim obilja ispod prašine.

Jer ja nisam čistačica. Kod mene je neuredno. Ponegdje i zaista prljavo. Doslovce i metaforički.

Mislim da se kod mene lako raskomotiti. To je dobro. Nema puno moranja. Moš biti svoj najgori. I najbolji.

Zato mi se moje ljubavi sviđaju više od vaših. I mislim da ih bolje poznajem.

Haug!

cmok!

Jedna zidarska bi nju osvijestila dok si reko keks :-D

Meni je sve jasno osim onog prvog makadama s emotivnim vrtlogom- e ako to preživim, zajedno s partnerom, onda je sve nakon toga pjesmica. A vrtlog, on može biti toliko intezivan i strašan istovremeno da se na momente može učiniti da ta senzacija ugrožava mene i moj integritet i stabilnost kao osobe, a to je toliko neugodna i klizava situacija ponekad, da ljudi jedino ako su se baš "našli" mogu preživjeti tu situaciju, bez da deformiraju ljubav. Inače je ljubav divna, osim što postoji neka intenzivna strahota prijelaska iz neutralnog u početno mahnito stanje i onaj trenutak kad staneš i pribereš se i pitaš "jesi ti normalna?" "što radiš to?" "poginut ćeš...jebemteblesavu"....
Štaš, učimo dok smo živi.

Mada, sad kad čitam ovo gore djeluje kao strast (dijete koje tek puzi, a penjalo bi se po svemu, po namještaju, visilo s lustera), a ljubav to je majka (onda čuva, vjerna je, sveprisutna, ona nas gradi, uči i tješi, u njenom krilu je najljepše zaspati).