Onako, usput

  Upoznala sam je kad mi je bilo šest godina, tada sam se preselila u moj grad, u kojem sam odrastala.
Bila je mala, mlađa od mene, pomalo neodgojena, razmažena, išla mi je na živce, možda i zato jer je njoj majka dozvoljavala sve ono što meni moja nije jer je htjela da kao dijete imam ponašanje odrasle osobe.
Godine su prolazile, polako smo se zbližavale, odrastale zajedno, uvijek je bila pomalo sebično derište, uvijek je očekivala da joj se moraš  davati, ali nikad sebe nije u ničemu davala.Dovoljno smo odrasle da se više nismo mogle trpjeti, uvijek je pucalo kad su nam se karakteri sukobljavali, svađale se, mirile, i onda sam odlučila zadržati sve najbolje što smo imale u našim sjećanjima na djetinjstvo, odrastanje, ali bez kontakata s njom.
  A onda, nedavno rekli su mi da je rodila, ali beba nije bila živa, i da nakon toga nije dobro, potražila sam njen broj, ne živi više ovdje, potražila i napisala što stvarno osjećam, ali nije odgovarala, kažu nikome se ne javlja, ipak osjećam da bi morala učiniti još nešto za nju,  ali više ne znam što?

pokucaj na vrata

da, uberi neki cvit usput i otiđi do nje...i javi jel bolje :)

Ne mogu je pronaći Bart jer živi jako daleko odavde, mogu samo imati nadu za sad, da će znati kad tad da sam mislila na nju!!!

odi do nje ... ne razmišljaj o daljini .. ona nikad ne bi trebala biti prepreka za ono što želimo učiniti..nije li ta želja jača i dulja od bilo kojeg puta.

zamisli kako ona otvar jedna paket, pristigao od tebe, sa slikama mjesta gdje ste se nekad igrali, sa jednim pismom u kojem pise bas sve sto bi joj htjela napisati, jednim sasusenim cvijetom i jedneom bajaderom...

Ona je zatvorila sve puteve za sobom živi daleko, i nitko joj više ni ne zna pravu adresu, mail, nikome se ne javlja jer je sve mostove za sobom porušila, zašto da joj smetam, ima načina da jednom sazna da sam ipak mislila na nju!!!