Sound of Silence

 
Skrivala se u krošnjama drveća ne bi li joj pošlo za rukom nesmetano bdjeti nad njime, kojega su nazivali Lahorom, što je svake večeri u isti sat navraćao na klupu pored drevnoga hrasta. Hrast je imao krošnju poput stotinu jarbola što bi vođeni Lahorom nježno zaplovili prema snenim oceanima. Promatrala ga je skrivena iza najstarijeg jarbola, pazeći da joj se disanje savršeno stapa sa potezima vjetra kroz njegovu kosu, ne bi li slučajno svojim umijećem slušanja otkrio njezin kratak, prepoznatljiv dah. Sjedio je na onoj klupi po kojoj su djeca nekada u okvire od srca urezivala svoje simpatije. Bilo je slatko promatrati ga kako čita tu povijesnu riznicu, sa osmijehom toliko originalnim, da ga ni dijete ne bi moglo reproducirati. Svako toliko, ona bi ispuštala pokoji list, u nekom slatkom strahu, a opet radi pomalo jesenjeg ugođaja, kojeg je toliko voljela. Sjedili su, s osloncem u mislima o jednostavnosti toga trenutka. Uz primjesu smješka i prstohvat topline koja je kapala zajedno s lišćem sa hrasta. On bi svakim dodirom zemlje lagano podigao obrvu kao da traži kometu. I našao bi je. Svake večeri, na hrastu. Pazeći da ne oda njezin anđeoski položaj...

podsjeća me na...ček...

more. ću hi boldat samo za te drugi put. ;)

kale, a zač ne gambijaš va browseru najmanjo veličino fonta, forši bi pomoglo ča...?

ko ne moren ti prodat očale od muoje none...ona je imala veliku dioptriju... :)