All Your Base

Već godinama pokušavam naći dobre razloge zašto je dobro živjeti izvan grada. Problem je u tome što nikad nisam uspio naći bilo kakav razlog, a kamoli dobar.

Potencijalni kandidati za pro-argumente bi mogli biti - kaj? Mir? Tišina? Ne znam, ne pada mi niš na pamet.

Kak onda da napišem nešto pametno i suvislo. Da opisujem prekrasnu prirodu oko sebe? Hah... koju prirodu? Prekrasne ljude u mom susjedstvu? Koje prekrasne ljude? Izgleda mi kao da sam cijeli, ali BAŠ CIJELI život proveo ovdje, namjerno bez mogućnosti, ne, bez ŽELJE za prilagodbom, nakon što sam se prisilno spustio negdje iz dubokog svemira, krenuvši s neke udaljene planete, ili čak nekog drugog svemira, gdje zapravo nikad nisam stvarno bio, ali gdje sam u stvari doma i gdje postoji netko normalan, bar po mojim mjerilima normalnosti.

Ali opet, sad mi se čini da ta planeta fizički i nije udaljena baš toliko da bi joj se udaljenost morala mjeriti astronomskim jedinicama ili svjetlosnim godinama. Možda joj se udaljenost mjeri u kilometrima. Čak ne ni u stotinama kilometara, već samo u desecima. Al ipak... Mogu eventualno tu i tamo stopirati neki leteći tanjur da me odveze do nje, ali prilično rijetko voze, a ne bi se čovjek bunio ni da je vrijeme puta kraće.

Iako život autostopera zna bit zabavan (ono, drugi te voze, ne moraš razmišljat o prometu i to), postoje i neka ograničenja. Recimo, čak ni leteći tanjuri iz nekog razloga jednostavno ne žele ovuda voziti cijelu noć, što možda zvuči paradoksalno, budući da se većini onih koji su opazili NLO to dogodilo baš tijekom noći; ali je istinito, što je pak za jednog, pa i prosječnog autostopera sasvim neprihvatljivo, tim više što onda čak ni ručnik ne pomaže, jer jednostavno - ne voze.

E, sad, ovi tu bitovi i bajtovi, te neke nule i jedinice, start-bitovi, stop-bitovi, paketi u raznim slojevima i protokolima, što teku kroz te neke žice, doduše, imaju sposobnost da prenesu ono što mogu nositi, i to znatno brže čak i od najbržih letećih tanjura. A što to oni u stvari mogu prenijeti - pih - nekakve crtice, kvačice, zavijutke i bubice. To prividno umanjuje potrebu za korištenjem gorerečenih letećih tanjura da bi se došlo do goremalovišerečene planete. Ma ne, ne; ne umanjuje potrebu za korištenjem gorenavedenih letećih tanjura.... omogućuje kontakt s goremalovišenavedenom planetom i njenim stanovnicima (iako nisam baš siguran da bi ova zadnja imenica trebala bit u množini)

I kaj sad? I kaj sad? I kaj sad? I kaj sad?

Sad sam zakomplicirao stvar, i opet ne znam kraj napisat (a možda i ne želim kraj napisat, stavljam naočale, ali nekak mi ne pomažu u auto-psihoanalizi)

A ne bi niš čovek rekel da na početku loga nisam sam sebi preporučio na tečnom mađarsko-kineskom (naravno, s teškim teksaškim naglaskom): "keep it simple, keep it simple, YOU BETTER KEEP IT SIMPLE, YOU HEAR!".

No, da baš grubo ne prekršim svoje učmalo "log-pjesma-log-pjesma-log-pjesma" pravilo:


I'm staring through a telescope at night
at a large light in the sky
Its spinning lights reminded me of you
A star spinning in orbit
lighting up the sky
Or maybe it was not a star at all

I'm standing by the Hudson River's edge at night
looking out across the Jersey shore
At a neon light spelling out some cola's name
And I thought your name should be dancing
beamed from satellites
Larger than any billboard in Times Square

Tell it to your heart, please don't be afraid
I'm the one who loves you in each and every way
Tell it to your heart, please don't be afraid

I'm up on the roof, it's 5 a.m.
I guess I couldn't sleep
And I see this spinning light that I saw last week
Maybe I should wake you up
but by then it might be gone
You never know what you see when you look up in the sky

I ran outside down a darkened street
listening to my boot heels click
My leather jacket squeaked, I needed a cigarette
When I turned the corner
my spinning light was in the street
They were filming a commercial on TV

Tell it to your heart, please don't be afraid
we're no teenage movie that ends in tragedy
Tell it to your heart, please don't be afraid