Sound of Silence

 
Govorio je tiho da ne probudi misao koju je spremio na spavanje. Vani je kiša svirala bas po krovovima rijetkih automobila koji su se usudili razbijati spokoj nijeme noći.
Nazivao je sebe čitačem dlanova. Tvrdio je da vidi neke krajeve obilne i krajeve na kraju početaka. Nije ju iznenadio njegov pogled već energija kojom je pridržavao njen dlan...toliko smjelo i profesionalno, a opet s dozom nečega što nije znala definirati. Nije da mu nije vjerovala. Zapravo, u ništa više nije bila sigurna. Znala je samo da su mu ruke ugodne temperature i da je boja njegovoga glasa ispunjavala pukotine kroz koje je inače radi loše izolacije prolazio zrak. Jeka što ju je stvarao taj tenor-čitač zvučala je zaista kao lijepa zamjena za jeku gledanja kroz prozor u kapljice što se utapaju u lokvama na cesti.
Nasmijala se toga dana. Što radi škakljanja dlana, što radi sudara s njegovim osmijehom koji je predstavljao novosintetizirani element u njezinom sterilnom sustavu. Najednom više nisu bile bitne ni paukove mreže iznad uzglavlja.
Svi su se smijali...jednostavno...bez atomskog broja...
 

hm, sad ih opet imas viska... ('svi') hehe ;))

viška? ne, ne..taman... :)

hehe ma da, osjeti se... ovo je jedan od onih rjedjih koji zaista nemaju tegobe, IMO.

dam ti ja tegobe, bezobrazniče... ;D

cemu bezobrazan, pa reko da je to moja obzervacija. a ti si mozes onda mislit kakve ucinke na boljitak naroda katkad imaju tvoje rijeci ;)

je...prema statistikama, od kada pišem smanjio se natalitet...svi su otkrili sreću u sebi... ;)))

mrm. (men' te to nije pucalo na srecu. but hey! ic only me :))

da ovaj log je tak, na granici...proučavam nove horizonte...al oni prije jesu... :)

da da plutaj plutaj... mene uvijek vesele oni veseli i ovi veseliji :)