put i povratak

Plutao sam u nekom bestezinskom prostoru cudnog svemira: bio je neogranicen, a opet kao da je bio oblika diska s cijeg duljeg oboda kao da je odnekud izvana usijavala bijela svjetlost, kao recimo kroz maglu kad u sumi sunce ostavlja svoje zrake. Bila je to vjecno dobra scena za fotografiju.
Neomedjen icime plutao sam u tom njenom beskraju... Onda mi se ucinilo da sam zakacen nekom niti sto je u mene ulazila negdje u predjelu oshita, bas ispod prsne kosti. Sto njeznije moguce vodila me po tom prostoru, pa ipak bih osjetio trzaj. Nije bio neugodan, odnosno bio bi neugodan da sam ga mogao ocekivati; ovako, kad sam ga osjetio vec bi bio gotov i osjetio bih samo sjecanje na njega i plutanje uslijed pomaka. Katkad bih pomislio da je nit zakacena udicom za moje bradavice, takav bi bio osjecaj.
Onda sam osjetio kako mi se lice tare o neku toplu kozu, meku, premda ondje nije bilo nicega. Logicno bi bilo ocekivati da se u tom vakuumu sav napuhnem i nabubrim. Ne znam, sad sam to osjetio jedino u jagodicama prstiju sto su otezale i prijetile otpasti kao kapi kise s nekog lista. U nosnice mi je netko stavio miris anisa i cimeta pomijesan s bijelom kamenom prasinom od cega sam pozelio zasuziti. U ustima se skupljala slina od pokusaja gutanja krvi iz usnica sto su bubrile naosjet, kad bih sad zamahnuo glavom, sigurno bi se htjele zalelujati, kolike su, pomislio sam.
Oci sam oprezno drzao zatvorene, cinilo mi se da, ako bi ih sad otvorio, nasao bih ih prilijepljene na staklu pred njima. Ne znam zasto mi se tako cinilo.
I, nisam vise bio vezan onom niti. Sada sam imao os rotacije probodenu s desna na lijevo kroz moje trbusne misice. Protezala se u beskonacnost, a ja sam rotirao oko nje, kutnom brzinom od 2*PI rad/s, tocnije frekvencijom 1 Hz u nekom cudnom silno ubrzanom neinercijalnom sustavu. Osjetio bih trzaje u misicima, najprije kao titranje s ledjne strane ramena, onda je osjet, mala vojska mrava, otputovao k bedrima. I svaki put kad bih bio u polozaju s glavom prema dolje (reci to u prostoru u kojem smjer ne definira gravitacija, besmisleno je) u podrucju prve cakre, pa sve kroz utrobu proputovala bi jedna zvijezda repatica i ugasila se negdje kod grla.
Pomislio bih katkad kako bi zapravo zelio nesmotreno udahnuti pijesak i otvoriti oci, makar samo na trenutak, progutao bih onda svemir i tek tada, tek tada bih mogao spustiti svoj zedni jezik na ono sto je ostalo od njega, nju.
Ali dobro, vani nema nicega, sigurnije je tu, pomislih i, dalje zatvorenih ociju, poceo sam osjecati najprije rebra koja su odlucila napustiti sigurnost zajednistva s tijelom, krenuti u istrazivanje svemira svako za sebe. Onda su tome nesto nalik ucinile oci, vidio sam ih kako glume tuzne pikule koje nemaju mogucnost vise nikad upasti u ciljne pukotine koje su upravo napustile. 
Bubnjanje u usima vise se nije culo. Bubnjica nije bilo, zakljucio sam. I zakljucao time mozak za razmisljanje jer me sav taj gubitak inventara mogao samo zabrinuti... Ali, pobogu, pa tko je vidio brinuti kad je ljubav zamisljena da se uziva?!! I to je dakle bilo zadnje sto je bilo ovdje svjesno, o cemu mogu pisati, ostalo je sum: Pa, ako je ovo vec zadnja stvar koju cu dozivjeti, I might at least enjoy it ?! :-)
(Htio sam ti zadnji put reci, kad sam pricao kako gledam stvari oko sebe onako kako ih ti vidis, da cu ti uskoro moci opisivati kako je to kad vodim ljubav s tobom. Evo, ovo mi je prvi put.)
 


Onda si me dotakla
noktom
najezenim od glazbe
tri puta
sedam,
a ja sam se razlio
u svim
smjerovima.
 

pravi cyber sex :)

khm, bela. ;) ...zapravo, dobro si to primijetila!

Svaki trenutak proveden na tvom blogu, u čitanju napisanog,nezamjenjiv je. Svaka moja riječ bila bi preslaba i nedorasla hvali koju ti želim uputiti. Reći ću samo....molim te,nastavi nas i dalje darivati na ovakav način. :))))

aime... ma nisam ja to namjerno... motivirali me, pa sad radim jedino kaj mogu. al fala svejednako :)))

A ti i prilagodjeni ste ista persona?

ah, zurim.... kasnije cu rec sto imam u svoju obranu. pocinjem s izlaganjem in no time. cu.