ako se dovoljno potrudimo

Volim duhovne, a i duhovite osobe. I duhovnost i duhovitost. Dokle god nije prisilna i nametljiva. Il nametnuta. Prag tolerancije mi je izuzetno visok al uistinu ne volim kad netko tusi i pritisce. I gnjavi. Nisam ugrizao ni ozlijedio ni ruzno pogledao ni bio otresit i drzak prema bilo kome al uistinu ne volim one koji nezeljeni narusavaju moj zivotni prostor. I kad mi se previse priblize i u njega udju. Naporni filozofi, inkasatori, ocitaci brojila, nezeljeni gosti, oni pripadnici vjera koji te presrecu, presjecaju ti put, zvone ti na vrata i ljepljivi su i nametljivi i ukoliko si pristojan do te mjere da im neces istog trena zalupiti vrata cim ih vidis - pogrijesio si. Pa oni koji te zaustavljaju ne cesti i guraju ti nesto u ruke ili u uho. Manite me se. Stop. Halt. Forbiden. Danger. And Fragile. I zato treba ukinuti elektricnu energiju. Nesto poput atomske bombe koja aktiviranjem ne bi nikom naudila, samo segment u kojem se pojavljuje i vjecno ostaje trajati trenutak u kojem uzasno jako magnetsko polje onesposobljava (selektivno:) iritirajuce uredjaje. Zvona na vratima vise ne rade. Mobiteli su prestali funkcionirati. I nije im se ispraznila baterija vec je pala mreza. Zauvijek. Televizor cudom radi al gle - mogu se gledati samo birane stvari, bez reklama, prijenos eterom vise ne postoji. Prestaje buka koja me stalno okruzuje (postaju rijetki u zivotu trenutci zvuka samo prirodnog okruzenja, mira i spokoja). I gle - ljudi se nakon nekog vremena privikavanja pocinju osjecat bolje. I bit bolji. Welcome to the Wonderland. My name is Petar Pan.