True story

Ponekad se prisjećam dana mladenaštva i vremena koje sam obilno dije­lio s prijateljima. Često smo se sastaja­li i mnogošto zajednički poduzimali. Bili smo ne­umorni. I posve malo sna moglo nas je okrijepiti. Nismo tada ni slutili da bi se moglo dogoditi da se danima, pa i mjesecima, ne susretnemo.
No, kako vrijeme protječe, kako se obveze množe, snage pomalo kopne, a materijalne mogućnosti bivaju sve oskudnije, i ne htijući bivamo sve skromniji u svojoj želji da se nađemo zajedno, da podijelimo vri­jeme i misli, da uskladimo i međusobno podupremo naša nastojanja.
Životne okolnosti povele su nas u različitim smjerovi­ma. Neke je životno iskustvo opteretilo, neke obodri­lo. Ali ma kakve razlike bile među nama, u dušama smo ostali trajno povezani. Premda se tek rijetko susrećemo, važno nam je znati da negdje netko naš, netko nama u mnogočemu srodan, živi i trudi se kako najbolje umije. Ustajemo rano i liježemo kasno. Cijeli dan utrošimo u malen i često neprimjetan trud kako bi našima bilo bolje. Na kraju dana, ne bez žaljenja, osjećamo da smo toliko toga propustili, da na toliko toga nismo dospjeli. No, to nas neće obeshrabriti da i sljedeći dan započnemo iznova s povjerenjem i vedri­nom.
Osjećamo, naime, da naš život ima smisla i daje taj smisao ovdje, daje topao i blizak, da se zbiva među nama tako dragim imenima. Osjećamo da se smisao zbiva i u našim odnosima s nepoznatim ljudima na koje nas upućuju naši poslovi, poslovi kojima temelj­nu vrijednost daje naše nastojanje da dodamo dobra drugima, da dodamo dobrote ovome svijetu. Pritom smo to svjesniji smisla svoga života što smo svjesniji svoga dostojanstva.
Naše dostojanstvo nije nešto subjektivno. Naprotiv. Nema ništa objektivnijeg od ljudskog dostojanstva. Ono se ozbiljuje u okolnostima našega života, izriče se u njemu, ali je dostojanstvo svakog čovjeka podjed­nako vrijedno. Bog je u Isusu potvrdio naše dostojan­stvo, izrekao ga toliko snažno da ga je nemoguće poreći. Istina, čovjeku je moguće ugroziti dostojan­stvo drugog čovjeka, izigrati svoje dostojanstvo. To čineći, čovjek će se udaljiti od života. Od sebe.
Neki su spremni poći tko zna kako daleko da bi otkrili svoje dostojanstvo. No, ono svakoga od nas čeka u običnostima naših dana, u našoj krhkosti, u krhkosti onih s kojima živimo. Uistinu, samo u ljudskom do­stojanstvu možemo prepoznati smisao života. Ako ne budemo oskudijevali smislom, svaka će nam druga oskudica biti lakša, pa i neprimjetnija. Obdarimo li svoj život smislom, učinit ćemo obilnijima i živote drugih - i onih s kojima živimo i onih s kojima se tek rijetko susrećemo. Jer naša ljubav, dobro koje činimo, dopire i onamo kamo mi ne dospijemo.

Najveći smisao života je živjeti za nešto više od samoga sebe....