put i povratak

    Neobicno je to. Odrzao sam to nekakvo predavanje. Bio sam zadovoljan sobom, zapravo. Ali, jasno, sve je tek pocelo, vidjet cemo. Ipak, moglo mi je dati odredjenu sigurnost. Auditorij nije bio osobito brojan. Mozda me je to ohrabrilo. Navecer su mi pak ukrali bicikl. Osjecao sam se glup i ljut na sebe. Cudno, ali nekako me to potaklo na prkos, da se ne dam takvim stvarima tako potresti, i da budem odgovorniji s tim sto zelim i sto mogu. Sto me je sve opet na nejasan nacin potaklo da Vam se ponovno obratim, ovdje, iz Vama znanih razloga, a zasto ponovno, ili zasto bas sada, iz razloga koje ne treba opisivati, premda opis dakako slijedi, iako to i nije opis vec prije prica.
    Uglavnom pozelio sam Vas zamoliti da mi ucinite radost i dozvolite mi susret s Vama, pri cemu vrijeme i mjesto prepustam Vasim mogucnostima, volji i slobodnom vremenu, no iznimno bi me radovalo kad bih Vam bio slobodan ponuditi veceru koju sam Vam vec dugo vremena duzan.
Svaki odgovor docekujem s radoscu i razumijevanjem.
Vash ...
***
    Prostorija je bila naizgled ugodna, iako velika. Crvenkasto svjetlo vostanica prevladavalo je na zidovima uresenim zelenkastim drvorezom u svijetlom drvetu. Pod od grubih plocica terakote cinio je prostor toplim, a tamni crtani ukrasi na njemu odavali su paznju i vaznost pridanu njihovoj izradi. Na stropu je bila velika freska s crtezom svevideceg oka. Prozori duz jedne strane dvorane otvarali su se prema nepreglednom vrtu obasjanom mjesecinom, a s drugih dviju strana bila su vrata za poslugu. Usao sam u pratnji kroz vrata nasuprot prozorima.
    Nakon sto su me pratitelji doveli do mog mjesta za stolom, moji domacini, njih dvadesetak, pozdravili su me klimanjem glave. Posto sam sjeo, podigli smo case i nazdravili si. Izgledali su silno prijazno, bili su mi nakloni, nedvojbeno, kako bih inace protumacio taj nepatvoreni smijesak, iza kojeg se ipak nazirala jasna namjera o kojoj taj tren nisam htio spekulirati. Bili su od onih mirnih ljudi koji su izvan svijeta, postojali ovdje samo kako bi nam prenijeli odredjene duboke istine. A, kao da to nije bilo dovoljno, na tim njihovim finim bucmastim nasmijesenim licima s jagodicama kao u finskog djeda mraza imali su pohranjenu jos jednu prednost - bili su dobro upuceni u vecinu mojih privatnih odnosa, a i sam sam im se priznajem, cesto u donekle javnim korespodencijama u lokalnom tisku otvarao i bez suzdrzavanja.
Da, bio je to trenutak kad su mi odlucili podastrijeti svoje spoznaje, i uputiti me u to kako ce moja sudbina izgledati.
***
    Rekli su: 'Zao nam je, ali raduj se, tvoja je priroda ovdje, pred tobom. Uzalud je da ti bude tesko, opusti se i uzivaj.' Rekli su: 'Ne trazi to sto zelish, pronadji sto trazish u sebi i bit ce ti lakse.' Rekli su: 'Da, zivot je kratak, krhkost je konstanta, ne hvataj se za krhkost i budi lak, pjevaj...'
    Kratko sam uzdahnuo i promrmljao nesto da dobijem na vremenu, da razmislim sto da odgovorim... Bilo je jos od trenutka kad su me ti pratitelji pozvali ovamo, uhvativsi me pod ruke na staroj trznici, kazujuci mi tiho njeno ime, nesto neugodno nejasno u cijeloj situaciji, previse interesa, dobrih namjera, previse skrivenih misli, previse proteklog vremena, a premalo iskrenosti.
    I dalje poluotvorenih usta u zelji da krenem nesto reci, docekao sam sljedecu situaciju za koju nisam znao da li je bila pripremljena od strane mojih domacina, ili se zbila slucajno. Odnekud, da li kroz vrata, ili se stvorila ondje, bila je najednom pod pregrsht svilenih velova ta plesacica, da li se Saloma zvala, mislim da jest, ali ne znam zasto to znam, a i da nije, ime bih joj i dalje znao, siguran sam.
    Bila je puna zelje, puna zene u sebi, lice joj se nije moglo nazrijeti pod svilom, nije mi ni trebalo: gledao sam je i znao sam da je to ona. I prije nego li je digla taj tako sjajno izrezbaren nozh prema mom vratu, ponudio sam joj svoju glavu i sam: jer ona, ta to sam uistinu ja, i nemam za koga cuvati taj svoj zivot, ni razum, osim za sebe, odnosno nju.
Znao sam tada svoju pravu prirodu: to sto sam ja, vise nisam ja. Ja sad rastem u ono sto moj san o nama zahtijeva da budem.
***
    Sjetilo me to dviju skulptura, davnih, jedne poput plesacice, poput violoncela, sto je jedino sto sam joj ikad poklonio, i druge nesto nevjestije kako sam sada izgledao, sa svojom glavom, koja je njena, u svom krilu, ona s licem, sto je kao moje, otplesala je u prazninu nocnog vrta, posla prema zvijezdama i planetima sto su se sjajili na crnini, iznad jos tamnijih obrisa cempresa, istrcao sam za njom.
    Vani sam se osjetio puno sigurniji, osvijetljena prostorija i ljudi ostali za stolom, premda su neki od posluge potrcali za mnom van vicuci: 'Gospodine, gospodine!' Sto me je samo uvjerilo u sumnji da oni doticnu plesucu prikazu sto me stajala glave nisu uopce ondje bili primijetili. Sve je bilo ostalo drugdje, iza, hodao sam po zemljanoj stazi, u nekom kutku pogledom okrznuo ljubavni par na klupi, zeleci se ispricati, pozelio otici, ona je ustala, mladic se naklonio i otisao. Gledao sam se oci u oci s njenom slikom, zivom. Da, to je ta glava koju sam obezglavljen drzao u krilu, od cega ruke nisam nikad pozelio oprati. I to je ta slika nje, kroz koju ju vidim svaki put kad se ljubimo... I da, to je taj san kojeg sam odlucio sacuvati, kao svoju zaljubljenost.
I taj prizor nasih golih tijela pod otvorenim nebom, vidim uvijek kada ju gledam.
 

lijepo ...nema se tu što više reći a mogao bi se zapleti u intrigu :-)

mogao bih se zaplesti, to velish. da vjerojatno, premda nisam ziher da znam na sto ciljash. ?

spičles sam. very nice. ima još?