Sound of Silence

 
Na madracu je ležala glumeći spavanje na pijesku. Iz povećeg herbarija izvadila onaj osmijeh pred kraj, osmijeh kojeg je jednom ubrala pored ceste, na mjestu na kojem su započinjali drvoredi i asfalt. Trava je sezala do listova i šumila šumove koje su stabla prenosila usmenom predajom. Na pijesku je bilo puno mjesta. Skupljao se pod noktima i prekrivao kosu koja se povremeno razlijevala po pjeni na vrhu  slučajnih vala. Čekala je suton bosa. Postoji li na svijetu nešto tako dobro poput stvarnosti koja se u tom trenutku išuljala iz misli i nasmijala čitavim herbarijem, uz rame, na cvjetnom madracu, šaputajući šumove o njenoj kosi...?
 

lijepa je ta stvarnost :)

ćaknuta

ih, meni stvarnost u misli i ne ulazi... ;)

(ti bi mogla napisat pamflet o tom kako bit samo-zadovoljna...hehe. da, mene u tome katkad bocka ta potreba da to podijelimo, jel? ahaaaa.... dakle zato ....pishesh! :))))

hehe...ne pri...zar ne vidiš da na kraju ne leži sama na madracu? ;) kolajah - shvatit ću to ko kompliment. ;)