Životinjsko carstvo

E tak... Da malo popričam.

Pitam se ima li smisla otići do Name zamijeniti prskalicu za cvijeće koja ne radi? Koštala je 15 kuna. Putem ću vjerojatno potrošiti više.

Ali me strašno ljuti kad nova stvar ne radi.

Usput, zmajevac mi cvjeta :-)) Kasnije ga možda uslikam.

Ne znam gdje ima za kupiti onih žutih boca s prskalicom, izgledaju profesionalno, a zaista jedine prežive više od mjesec-dva korištenja.

Sad sam ulila vodu u nekakvu bocu nekadašnjeg sredstva za čišćenje, ali ta nemre napraviti onak fini sprej kakav je cvijeću potreban.

Inače, moje police za cvijeće, kao i prekrasno veliko ogledalo - još uvijek nemontirani. Muškarci ne vole bušiti zidove. I jako se boje da nemaju adekvatne borere.

Rezervni zahod - još uvijek začepljen. OK, to bi se dalo riješiti pozivom vodoinstalateru, ali taj me već predozirao svojim prisustvom u mojoj kući.

Ah, što mi bi kad sam mijenjala dovodne cijevi da ne pregledam i odvod? Grrrrrrr!

A i električarima sam mogla reći nek mi postave još bar tri strateški raspoređena štekera.

Ma, to je moć navike... Navikneš se ono kak jest i uopće ti ne padne na pamet da bi moglo biti drugačije. Bolje. Udobnije. Praktičnije.

A kad se sjetiš, onda ti se više ne da mijenjati: ne da ti se ponovno prolaziti kroz dogovaranje, nered, čišćenje i majstorske spike.

Zgrade bi trebale imati domare. I kvit.

Rado bih plaćala malo veću pričuvu kad bih mogla nekoga dići na halo da mi otštopa zahod i izbuši 10-ak rupa za tiple.

Kaj, da idem u Namu ili ne? Hm. Jel trebam još nešto odande?

Zapraf i ne. Jedino konzerve za šaponju iz Mullera. Ajd, idem!