put i povratak

ili 'O uzrocima i posljedicama, ponudi i potraznji'
 
("The ablution has been made but not yet the offering. Full of trust they look up.", IChing, KUAN, hex. 20. ...Uvijek sam se pomalo bojao njegove nedovrsenosti.)
    Pazljiv bi promatrac kroz dva nasuprotna prozora tramvaja na podlozi snijega i u mraku noci na ulicama grada mogao razaznati dva lebdeca lika, muski i zenski, kako pricvrsceni za svoje krizeve lebde skupa s kolima. Da, to oni lupaju isprekidani ritam tracnica svojim srcima po staklu, i to su oni, ti demoni zbog kojih putnici katkad osjete tu nejasnu tihu ceznju. No, zbog umjetnog osvjetljenja, cak i najpazljiviji promatrac samo gledajuci ne bi mogao znati jesu li ti likovi odrazi unutrasnjosti, ili postoje negdje s druge strane stakla.
***
    Sjedila je i promatrala kroz prozor. Na rukohvatu njene stolice bila je celom naslonjena njegova glava. Ostatak njega je kroz rasirene noge i srecom izbjegavajuci prekrizene mu ruke na trbuhu curio iz usta na gumasti pod. Opet su pili, a on, ah, nije bio umjeren. Bio je veseo i znao je biti simpatican, ali tako djetinjast. Prosla je rukom kroz njegovu kosu, napol njezno, napol strasno grubo. Bila je toliko odraslija od njega.
***
    Jednom sam, vozeci se biciklom u posve uskom prostoru izmedju zida zgrada i mrskih parkiranih automobila gotovo naletio na lezeceg mushkarca. Ocito je bio pijan, a imao je i neku ogrebotinu na arkadi, vjerojatno od pada. Kad sam mu htio pomoci, rekao mi je da ga pustim na miru. Da, nista se ne moze na silu, ali sjecam se, bilo je prigoda kad sam jednog takvog, u nesto svjesnijem stanju, nosio u neku beskrajno jadnu supu preradjenu u jednosobnu spavaonicu u dvorishtu, kakva su u Zagrebu prave riznice nepoznatog zivota, pravi izvori urbane supkulture.
***
    Probudio se pored klupe. Bilo je jasno da je bio spuznuo s nje. Raskushtran, zguzvan, s okusom bljuvotine u ustima i nevjeshto zakopcanim hlacama ocito nastalim tako nakon sto je pishao uz neko obliznje drvo... Uz maglu je pokusavao shvatiti gdje je i kako je tu dospio. Prepoznao je parkic nadomak stana i krenuo se odvlaciti kuci. U nekim bljeskovima sjecanja pojavljivao mu se neki zenski lik i nikako nije mogao zanemariti taj neugodni osjecaj da je mozda mogao i bolje provesti proslu noc. I da je mozda iznevjerio necija ocekivanja, njeno povjerenje... Ali, znao je i taj standardni osjecaj: nikad si ne bi dozvolio jednonocnu romansu nakon koje uvijek bude gorko u glavi, bar sljedecih mjesec dana. S jacom od sebe, ne bi to ucinio zbog sebe. Sa slabijom, zbog nje. Nije joj, dakle, bio vjerovao. Ni sebi.
    Otkljucao je vrata sretan sto je medju dzepovima napipao kljuceve i novcanik. Izuo je jednu cipelu, a onda mu je doslo: onako s jednom cipelom na nozi otisao je do stola, izvukao kistove, boje, iskopao neki stari karton na cijoj ce drugoj strani slikati i zapoceo... Nije tu bilo pravila, ali je bio obicaj. Bio je to dobar nacin za sprati sav osjecaj krivnje pred samim sobom, zbog sebe nelijepog, bio je to i nacin, gotovo alkemijski, sto bi rekli neki popularni pisci sto su sigurno bili upoznati s Excalibur metodama preporadjanja i autogenog treninga, kojim je bilo moguce pretvoriti sukobljavajuce misli o propustenom, krivo ucinjenom, koje grade sadasnjost obiljezenu nezadovoljstvom, u san buducnosti, u zadovoljstvo sadasnjosti, cak i neugodnim proslim iskustvom. Da, umjetnost je smece ljudskih iskustava, umjetnikova potreba i tudji uzitak. Svi dobivaju, i svi gube.
    Grcevito je ostavljao tragove po svom kartonu. I nije dugo trebalo, nije drugo bilo vazno, sve sto je bilo otvaralo se tu pred njim, sve suze i svo kajanje. Bilo je gotovo nakon nekoliko prepravki detalja koji mu se nisu skladno uklapali. I u tom trenutku spontanosti, osjetio je da zeli ici dalje. Sjetio se svoje nocasnje pratiteljice, zamotao tek stvoreno djelo pod ruku i onako zguzvan, nakrivo zakopcan, s jednom cipelom i drugom zelenom carapom krenuo pjesaciti po gradu. Nije tada bilo vazno sto ce mu reci, niti kako ce ga gledati, niti je vise mogao brinuti hoce li ga nakon toga jos htjeti vidjeti. On je bio to sto je bio i nadogradjivao se kako je najbolje znao i umio, a to njegovo djelo govorit ce joj sve sto joj je htio reci...
(On je bio to sto je bio i nadogradjivao se kako je najbolje znao i umio, a to njegovo djelo govorit ce im sve sto im je htio reci.)
***
    Cesto su stajali tako pred tudjim vratima, katkad i istovremeno, jedno drugom. S onim bubnjanjem u zelucu i onom ceznjom koja vise nije bila svjesna, da osjete prolijevanje mira uhvaceni medju tudjim bedrima. No, taj osjecaj ceznuca za ispunjenjem bio je pracen onim strahom od ispraznjenja koje bi cesto znalo zavladati nakon, potaknuto valjda onim povratkom u vlastite samoce u kojima se vise ne cini da dijele duse i tijela.
    Znali su: kako bi se izbjeglo te osjecaje trganja bliskosti moguce je preoblikovati svoje ceznje u tisini samoce, glazbom, knjigom, slikanjem ili prirodom. Na taj se nacin nauci nesto o nekom miru, sigurnosti, odgovornosti za vlastite odluke.
    Ali, znali su i o potrebi da se taj mir uravnotezi lakocom, zaigranoscu, odredjenom razinom djetinje ravnodusnosti koja je nuzna kako bi se uistinu mogli prepustiti svojoj ceznji. Prava mjera obojeg nuzna je bila u svakom od njih, da i opet ne bi pobjegli kad pozvone na vrata (tih svojih snova.)
 

Sjećam se, jednom sam zaspala i postojala je nada da se neći probuditi, mačevi Excalibura igrali su šah, a voda se izlijevala iz kade, ne čuješ zvukove, i ti u glavi se u tišaš i osjetiš mir i bijelo i ne budeš sretan, ali osjetiš neko fino iščekivanje u dnu utrobe jer znaš da ćeš uskoro biti...ne volim buđenja, brojkom tri, slovima barem nijedno

danas je jedan od onih dana kad mrzim sebe, necu ni poceti citati, ostavit cu to za bistriji um, mozda sutra... nadam se... ;*

koka cemu mrznja sebe, ajme? :((

fs... uhm gdje li si se samo skrivala ovih mjeseci ? ;) / u bijelo je i Krleza pjevao u Kraljevu, onako grcevito i krajnje nemirno. Kao recimo kad u diplomcu dustin trci po mladu koju otima... a brojkom tri i rijecju nijedno, nisam ziher da razumijevam. :(

del tnx. (btw, kak si to shugavo smanjila slike, svi imamo kockaste face, hehe... al to mozda i nije lose jerbo me se ne bu poznalo;)))