True story

Dirljiva nevinost prisutna je u tajni ljudskog života, čovjeka. Čak i nakon tisuća godina iskustva i promišljanja, još uvijek ostajemo tajna samima sebi. U običnoj osobi postoji nešto duboko nepredvidivo i nedokučivo. Nikad nismo sposobni u potpunosti odgonetnuti tajnu svoje prirode. Naravno, svaka tajna uživa u tami i boji se svjetla. Bez obzira koliko jako svjetlo analize usmjerili na sebe, nikad ne možete dokraja proniknuti u sebe. Ono ostaje na površini i proizvodi mučne, ali potpuno prazne slike. Čak i kad pristupite sebi nježno, sa svijećom prihvaćanja i dubokog poštovanja, sve što postižete jest samo tračak istine. Postoji nešto u posvećenoj tami pameti što nema povjerenja u lakoću i brzinu svjetla. Tama se opire imenovanju. Tama poznaje predjele čije se ime ne može nikad dokučiti ili držati ili sanjati. Tama se mora smiješiti ponosnoj krinki riječi da zadrži splet identiteta i značenja. Ali tama poznaje jako dobro samo krhku površinu na kojoj riječi obitavaju. Zadržava njihove tajne. Svjetlost je raznolika i mnogobrojna: sunčeva, mjesečeva, sumrak, zora i suton. Tama ima samo jedno ime. Postoji nešto duboko u nama što implicitno prepoznaje superiornost i čudo tame. Možda zato instinktivno insistiramo na izbjegavanju i ignoriranju njezinih tajni. Ljudsko oko voli svjetlost. Praznici boje i raznolikost oblika stalno nas vuku k obali vizije svjetlosti. Pokret uzbuđuje i privlači oko. Naše razumijevanje sebe i svijeta nalazi izričaj u metaforama: svjesnost, viđenje, jasnoća, iluminacija i svjetlo. Postati svjestan znači vidjeti svjetlo. Zanimljivo je da, osim u poeziji, nema prikladnog razlikovanja i poštovanja tame. Tama je kraj svjetla. Suočavamo se s nepoznatim. Iako zurimo duboko u njezinu anonimnost, vidimo samo malo. Govorimo o tami kao o području tajne. Tama se opire oku. U njoj se naša vizija i gledanje kvalificiraju i ponovno ispituju.
(C) by DivX '2005