Kakao ubiti um?? HM HM HM

Za istinsko ispunjenje i zadovoljstvo trebalo mu je malo. Kako kažu nekim ljudima treba malo da bi bili sretni. Lijepi dan ili  čarobna noć, ugodan miris i svježi zrak, slobodno vrijeme i priroda. Par slobodnih sati šetnje uz more,  jedan kamen na koji bi sjeo i neki lijepi pogled. Tada bi se zaustavilo vrijeme, bio bi iskreno sretan. Baš tako - sretan je onaj koji treba malo, ne onaj koji ima puno. Nažalost živio je u gradu, to što je trebao i nije bilo tako malo. Većinu vremena bilo je nedostižno i potpuno neostvarivo. Grad. Ubojica svakog mira, nevidljivi razarač ljudske duše. Njegove duše.  U gradu nije znao za sreću, samo za ushit. Kroz tjedan bi prolazio polu svjestan. Pronašao bi si nešto što bi mu okupiralo pažnju i usmjeravalo energiju i misli. Ponedjeljak važan posao osjećao bi ushit, utorak velika zabava – prava euforija, srijeda utakmica –zanosno iščekivanje, petak padobranstvo- potpuno uzbuđenje, subota- ludi provod.
Sve što mu je nudio grad bila je kompenzacija za sreću, neka vrsta jakog narkotika koja bi njegov mozak pumpala dopaminom i njegovo tijelo adrenalinom. Ponekad bi čak povjerovao da je sretan, s takvom iluzijom bilo bi lakše. Osvanula bi nedjelja, razotkriven pred samim sobom, spoznao bi laž. Tada bi znao da istinska sreća proizlazi iz njegovog srca i duše, iznutra , ne izvana. Lišen zabave, euforije, novca ostao bi prazna ljuštura. Ostao bi mu samo nemir, nepodnošljiva tjeskoba. Nedjeljom bi manično okretao telefonske brojeve, palio i gasio televizor, hodao po stanu, otvarao i zatvarao hladnjak, mijenjao programe i izbjegavao promišljanje o tome što je postao.  «Pojava ne toliko neponovljiva koliko nevjerojatna» Poznata rečenica savršeno je odgovarala. Koliko je takvih bilo? Sigurno nije bio sam.
     Po čemu je bio specifičan? Po razini svoje svijesti. Znao je što mu treba, znao je sa svakom zrakom svijetla, sa svakom ubranom ciklamom, sa svakim punim dahom. Bio dio prirode, osuđen na samoću među ljudima, svjestan svoje posebnosti, no slaba karaktera.  Poput nekog dramskog lika njegova sudbina bila je tragična, iako ne potpuno neizbježna. Morao je odlučiti. Pobjeći iza velike planine koja poput brane čuva more problema i jedan sasvim strani svijet ili ostati i odreći se sebe. Isključiti se i postati dio svijeta. Prevario se u jednome, ništa nije crno i bijelo, nikada do kraja nije mogao napustit svoje srce, ali odlučio je probati.
 
    Ljudi se prvenstveno razlikuju po svome licu. Koliko god bili različiti, njemu su bili svi slični, promatrao ih je kao da imaju bezlične maske ili pak zamišljao da nemaju glave. Pokušao je izgubit svoje lice, no nije mogao ušutkati ptice, nije mogao zabraniti snijeg i izbrisati mjesec. Morao je uložiti puno više energije. Njegovom planu išao je u prilog godišnji odmor. Budio bi se oko podneva, prošetao do grada, kupio novine i naručio kavu. Mjesta po kojima se kretao bila su više nego trendy. Kroz sat dva izvadio bi mobitel i dogovorio ručak s nekim poznanikom. Raspravljali bi o svemu što se dešavalo od politike, mode, najnovijih ogovaranja pa do prošlog izlaska. Izlasci i «koktel party» bili  su svakodnevnica. Česte su bile i izrazito agresivne pijanke. Svi su se međusobno poznavali, i nitko nije poznavao nikoga. Postojao je perfektno usklađen ritual ponašanja. Status u čoporu bio je striktno operacionaliziran. Znao je kako napredovati.
   Uz veliki napor nestajale su mu prve crte lica, a jedno jutro mu se učinilo da polako gubi nos.
   U jednom periodu, kada je uz mnogo truda njegovo lice već gotovo nestalo, iza svog televizora među kazetama pronašao je jedan papir, ne to nije bio papir, bila je to slika. Obrisi crnih crnika između kojih se nazire potamnjelo more. U visini krošnja, boje neba protezale su  se od crvene do plave, a visoko iznad vidjela se jedna zvijezda. Navrle su mu suze. Ovo je bila njegova slika, njegov omiljeni trenutak sačuvan u vremenu još od kada je bio dječak. Za njega to nije bila samo slika, bio je to simbol. Osjetio je blag vjetar, osluškivao more i udahnuo miris čempresa. U njegovim mislima s lijeve strane već se ukazivao mjesec i sve je odavalo neku nadnaravnu ljepotu. Navirale su mu suze, crte njegovog lica ponovno su postale vidljive, gotovo nikad oštrije. S njegovim licem pojavila se i krivnja, pojavila se bol, nekako iskrena bol. Sa svakom suzom pročistio je dio sebe. Odlučio je biti svjestan makar ležao u blatu. Neće više biti majmun, čovjek bez lica, vođa čopora okružen obiljem, čovjek matrice. Velike stvari postale su male, a male stvari postale su velike.
 
 
PANTERA -JarlaXle-
 
 
      Razgovor, komunikacija, govor. Svaka riječ doživljavala je svoje istinsko ispunjenje, svaka fraza i svaka crna šala svoje istinsko mjesto. Nitko nije bio važan, samo govor, samo igra, drama. Uvijek glagol, nikada imenica, nikad osobe. Pantera nije bio ništa drugo nego čovjek koji visi na rubu litice. Tako se iskreno doživljavao i to je za njega bila istina, realnost.  Nažalost to nitko nije znao. Čovjek koji je svim silama pokušavao nasamariti svoj um, zaboraviti svoju nadolazeću sudbinu. Jedina lagodna okolnost bila je neizvjesnost trenutka konačnog završetka. Čudno zvuči «lagodna okolnost» kad je za većinu neizvjesnost dodatno prokletstvo, no ne za njega, za njega je to bio izazov, povod, svrha. Zbog nadolazeće sudbine nije preostalo ništa drugo nego da traži vrlo kratkoročne ciljeve od kojih je uvijek prvi bio zaborav. Umrtvljenje svijesti koja mu se rugala, podsmjehivala, glasno. On je jednostavno smatrao da odumire velikom brzinom, da je u nekoj točci tek milimetrima udaljenoj u vremenu već odavno mrtav, razgrađen i da samo vrijeme ništa ne znači kada je okrunjeno manjkom smisla.