Dijete cvijeća

Probudila se ja u 4.30.Ne sječam se jesam li se ikad u životu probudila tako rano.Ali jutros sam imala dobar razlog.Mama je poslala autobusom torbu punu hrane a kako iz pripizdine di sam živjela 18 god. vozi samo jedan autobus koji stiže ujutro u 5.30 nisam imala druge.Dovukla se do tramvajske stanice,na sve četiri,ukočena od hladnoče,imala sam osječaj da mi je lice slagalica i da če ako otvorim usta ili trepnem,počet polako otpadat,jedan po jedan,komadići lica.Trudila sam se disat što je manje moguće.Osječala sam se ko Pale sam na svijetu.Ja sama,nigdje nikoga i ja sama a nigdje nikoga...Kao neka kurvica šetala sam lijevo desno,nebili mi netko prišao i pitao:lutko pošto je pašteta?Sjetila sam se Balade iz predgrađa i odjednom se našla u njoj:I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkasto žutu ,na debelo blato kraj staroga plota bez ijedne mušterije na putu...
A hvala kurcu,rekla bi moja prija,došao je tramvaj.I tako vozim se ja,došla na auobusni.Vidim autobuz,nema putnika,nema vozača,nigdje nikoga.Pa ovo jutro se urotilo protiv mene.Pogodili ste,čekam ja opet,čekam.Več sam se počela osječat tu kao kod kuče,Ja dijete s kolodvora.Svidilo mi se-hladna klupa,metalni koševi za smeće,crne vreče u njima,reklamni panoi sa Gordanom Kožuljem,taxisti koji  iznenađujuče smireno sjede i razmišljaju ili su možda spavali,pa čak i glas koji bi me svako malo probudio,prodorno izjavljujući-Autobus iz Bonna stigao je na kolodvor,autobus u smijeru Sarajeva kreče za pet min...Primjetila sam da su napokon maknuli one vodene prepreke za putnike koje ničem nisu služili.Vidim nekog čovjeka kako ide prema meni i maše.Okrenem se nema nikoga,mora da maše meni.Priđe i kaže mi-ej Milena pa ti si več došla!Kažem mu da me zamijenio sa nekim .On onako s nevjericom,stane par trenutaka,okrene se i prođe pored mene i sjedne na klupu do.Bilo mu je neugodno.Pomislim da vjerojatno čeka nekog koga dugo nije vidio i zaželim da Milena dođe ubrzo da vidim taj njihov ponovni susret..
A hvala Bogu,rekla bo moja druga prija-dolazi vozač....Kad ono ja uzmem torbu,pukne ručka i torba se raspara po sredini.Duboko sam udahnula i počela u sebi pijevat:ništa mi neče ovaj dan pokvarit...Objeručke obuhvatim torbu.Došla do semafora kad ono crveni SDPovski čovjećuljak odlučio osvetiti mi se što nisam ljevičarski nastrojena.Prelazak s jedne na drugu stranu ceste mi je predstavljao čitavu viječnost.Zamislim se šta bi bilo da mi sad počme ispadat hrana iz prepune torbe a opet se pojavi malicrveni čovječuljak.Auta projure a ja ostanem ležati  zajedno sa zgnječenim narančama,teglom maslina i čuftama okolo razbacanim.Dali bi netko pokušao spasiti mene ili odjebat mene i uzet teglu maslina...Brzo me napuste crne misli a ja se neđem na drugoj strani ceste.Sad sam u tramvaju i za kojih 15 min.bi se trebala opet nači na onoj pustoj tramvajsoj stanici.Ali to se produžilo na sat i pol.Ma ništa stašno.pukla tramvajska žica.Ispraznio se cili tramvaj,lažem,nije cili,ostala sam ja i moja slavna torba,neka bakoca poviše mene kojoj je bilo svejedno jer je spavala i neka živčana teta.Prišla mi je i sasvim mirnim glasom rekla-mislim da sam dobila živčani slom,i vrati se ne sjedalicu.POmislim,pa kakva je ta žena kad je smirena,jeli uopče tada živa..Pogledam kroz prozor,vidim psa koji je upravo obavio nuždu,iliti se posro na ledu,sad to pokušava zatrpati ali bezuspješno.Posklizne se svaki put kad zamahne nogom.Napokon je odustao,a govno je ostalo di je.To mi više nije bilo zanimljivo pa sam uzela jednu mandarinu iz torbe,ogulim je i pojedem.Pa nebi bilo loše ni da ostanemo ovdje-ima hrane,samo mi je ledeno.Naravno da ne griju sjedala.A kad to nije potrebno onda jesu i tada imam osječaj da če mi se zapalit i kaput i hlače i guzica...ali dobro,glavno da sam ja kupila godišnju kartu.Di mi je pamet bila!
Ajde da ne dulim,popravili žicu,u međuvremenu se ona baka probudila i otišla u obližnju birtiju,a živčana žena je počela puhat,kao da pihanjem želi pokrenuti tramvaj.Da smo se nalazili u balonu već bi se odavno vinuli u visine.Mislim da je ženi sigurno bilo ime-Simonida Puhalo.Tramvaj krenuo,ja izašla na stanici koja više i nije bila tako pusta i krenem prema stanu...Ne osječam ruke jer sam u žurbi zaboravila rukavice.Nosim ja tu torbu,iznenađujem sam sebe kako još stojim na nogama.Nisam svjesna svoje snage-pomislim da bi mi bilo lakše da izbacim one kore od mandarine ali ubrzo sehvatim o kakvoj gluposti razmišljam...Kad ono ispred sebe ugledam tri gumene rukavice,kao one što dobiješ u farbi za kosu.Pustim torbu i počmem se smijat.Da me je netko vidio reko bi:Trava je zakon!Dobro,vidjeli su me tip i ženska koji su izlazili iz neke ruševne napuštene kuče.Cura je vikala:pa kako si ga mogo zaboravit,to se samo tebi može dogodit.No dobro,njihova stvar.Dignem torbu,ispadnu dvi naranče.Nije mi se dalo skupljat ih.Bilo ih je lijepo vidjet na snijegu.Sjetim se  moje tete Ingrid i njenog Ljubavnika Čičinka-kako me je poučavala kako se u njeno vrijeme zavodilo:Uzmeš vrečicu jebuka ili naranača i slučajno ih ispustiš kad prođe neki zgodni mladič,on ti dođe pomoči da ih skupiš i upoznate se....govorila bi mi ona.To je bilo prije pedesetak god.-pa šta se sa svijetom dogodilo u međuvremenu?
Došla u stan ,legla u krevet.Kao da se ništa nije dogodilo.I tako dok sam opet nešto čekala,u ovom slučaju da zaspim,mislila sam na one dvije naranče u snijegu,susret munjenog čovjeka i tete Milene i pitala se di je  nestala četvrta rukavica!?

heh, sjebano katkad do bola, jes :(