put i povratak

(Pustam ih da se slijevaju, tople, sjajne i slane)
    'Nisu imali milosti. Dolazili bi redovitije i svakako cesce nego godisnja doba, narod se katkad nije stigao ni oporaviti od proslog napada, kad bi uslijedio novi. Najmladju djecu odvodili bi. Za sve iznad deset godina nije bilo milosti: bijeli vitezovi ukazivali su smjer, prije pasa polazili su oni s kopljima i kapuljacama, otvarali vrata, oslobadjali krv, rusili mostove i stvarali rijeke, crvene. Seljaci su smijesno bjezali naokolo vise se ni ne pokusavajuci braniti. Drvenim alatom? Da, bilo bi to uzalud. Vatre su gorile iz ociju palih, krici su zastajali samo presjecenim grlima. Odrezati ruke zeni i dok ce iskrvariti silovati ju bila bi djecja igra prema njihovoj bijesnoj mashti...
    Odnosili su stoku i urod, katkad neke uzeli kao roblje. Imali su plan, stvarali su Carstvo i trebalo im je puno, i odmah. Civilizacija je tada bila na niskom stupnju i vladari su bili sitni ljudi podlozni pohlepi. Nisu imali osjecaja za mjeru. Uskoro je narod bio tako iscrpljen da je i odrzavanje Carstva postalo upitno, a o sirenju su svi vec prestali i misliti. Bilo je samo pitanje trenutka. I trenutak je dosao...
    Dosli su u zoru, u zlatnim oklopima prelijevajucim u rumeno. Mirnom preciznoscu zauzeli su sva vazna mjesta u kljucnim gradovima i pravim izborom vremena i ciljeva bez mnogo bitke rasuli ionako vec oslabljenu vojsku Carstva, jer sto je vojska bez vjere, entuzijazma?
    No, iako su ih seljaci docekali masuci i uz slavlje, a oni su zauzvrat bili i odvec pristupacni za njihove nove kolonizatore, nove vlasti ubrzo su shvatile da su godine tiranije nanijele nepopravljivu stetu tim zalosnim prezivjelim ljudima... Kako bi ih pokusali vratiti u zivot, selili su ih u gradove ili naseljavali nova podrucja. Zeljeli su ih integrirati u drustvo, no oni su uvijek ostajali sa strane, promatrali ljude oko sebe uplaseno i s praznim pogledom, nikoga nisu vidjeli ukopani zauvijek u svoje strahote sto su ih cuvali kao najvece blago sto bi cuvali. Iako slobodni, bili su oni tako, i dalje robovi proslih tirana.'
    Tako smo se draga i ti i ja osjecali skriveni od razgovora, u sigurnoj tisini mracnih soba i svijetlih laboratorija. U kojoj je siguran mogao biti jedino zvuk rotirajuceg bubnjica revolvera u nasoj igri ruskog ruleta. Tko ce prije naci mir? 'Ja sam evo jos jednom prezivio, sad je opet tvoj red...', rekao sam i pruzao ti oruzje. Pucanj i opet nije odjeknuo, pa sam se ja ponovno prihvatio novog pokusaja. I u slucaju da odem, zelim ti ostaviti pismo, kako bi shvatila da sam shvatio besmislenost toga sto radimo. Zasto onda? Za kraj je dovoljan jedan, za nastavak je nuzno dvoje.
(Pri cemu 'kraj' i 'nastavak' nisu nuzno ono sto bi covjek odmah pomislio i kakve bi im vrijednosne znacajke pridao.)
***
    Zvuk nije stigao biti prepoznat prije nego li je bijeli bljesak svjetlosti zasjao kao stotinu sunaca ispod zatvorenih kapaka. U trenutku dok je glava tezila svom stabilnom polozaju na stolu postojala je jos ta gaseca misao o ovom pismu kojeg ces procitati. U tom zadnjem trzaju prije nego li se tijelo posve opustilo i poceo prirodni proces skrucivanja, tek tada sam si usudio priznati da zapravo vec dugo sumnjam da ti je uslijed ponovljene napetosti u nekom trenutku igre jednostavno popustilo srce, i da ja ovu igru vec neko vrijeme igram sam. No, oprosti ako ovo citas, znaci da sam pogrijesio. Ono pak sto sam zapravo htio reci je da mi smrt nece donijeti mir. Vidim tu svoju dusu kako luta i dalje i pita se. Dovoljno je dakle vjerovati da ovo citas, da dobijem trazeni pocinak? U redu onda, vjerovat cu da citas, a ti sto citas, znaj da sam nasao u toj vjeri mir.
(Igra je bila uzaludna, taj mir mogao sam pronaci i za zivota.)
***
    Umiren, odlozio je olovku i otpio gutljaj, dva caja. Zapravo, htio bi joj stosta reci. Misleci o tome, izgledalo mu je kao da putuju vlakom. Ona je spavala na trosjedu s glavom u njegovom krilu. On je ispruzio noge na sjedalo prekoputa. U to doba godine jos je bilo dobro zaogrnuti se jaknom ako spavash. Gledao je kroz prozor crvenkasti krug svitanja nad maglovitim poljima, ptice poredane na telefonskim zicama, kao note u kajdanki. I iako je znao da to nije istina, imao je osjecaj kao da ju je morao poznavati vec u osnovnoj skoli.
 

Kathy I'm found?

lol pike. though i know she was sleeping. as usually they are...

budimo strogi prema sebi, naizmjence to ide, spavamo u šihtama, a da je predradnik obično pakosan i slaže ih u kontru, to je fakat... ;)

mhm, ne vjerujem u nesto kao pravo i krivo vrijeme za nesto. ak nest ovisi o trenutku, onda ionak nije nizashta, hm ne znam zbunjen sam tu.

šališ se, ne? vrijeme je ratnik nad ratnicima, s njim bit dobar znači sve...

beg ur pardon? ne, ne salim se. samo mozda gledamo razlicito?

ja to na najprizemnijoj razini, s vremenom se nije za šaliti, ono što danas jest, sutra ne mora biti... oni od nas koji su uporniji u njegovom negiranju izdvajajući svoju stvarnost iz vremena izcvajaju i sebe iz stvarnosti - počinjem vjerovati da je to pogubno čak i ako takav zahvat provede dvoje ljudi zajedno...

da, pike ja bih to rekao ovako: 'ne mozes koraknut nikud ako ne vidish gdje stojish.'. ali nije bilo o tome rijec kad sam rekao da ne vjerujem u pravo vrijeme, vec ono tipa: kad se sloze sve stvari onda je tren, pa onda prodje i tako to. to ne vjerujem. kako rekoh na divinom logu, sve je samo pitanje prilagodjavanja ...sebe svom snu :))

hm, ne uviđam razliku... :?

pozdrav ekipi,prvo i prije svega.
Prilagodbo,još jednom,svaka čast.. odličan blog.
a,Boga mi,i super se zalamentirali.

ovak bi ja to rekao: ako je nesto, neki odnos koji bi covjek zamisljao da ga hoce trajnog, ovisan o tome da se uhvati nesto u 'pravom raspolozenju', onda what the hack... ? a ono o cemu ti pricas je pitanje sna: uzgajamo li mi nas san, vjerujemo li u njega isti dan, o tome pricas zar ne...? pa da, nekako jesmo dugo jelda, a to da ga nismo hranili moze donijeti promjenu. ono sto ja velim je, ne gubiti san, nego mijenjati sebe, da ga se cuva. to mi je kul :)

u redu je to, kao samozvani nositelj "last boy scout" ordena prvog reda potpuno se slažem, no pitanje je "porinuća" - rađanje zajedničkog sna dvoje ljudi u začetku zahtijeva "povoljnu biometerološku prognozu", to je trenutak u vremenu kad ljudi zagrizu, dalje je pitanje karaktera, snage, dosljednosti, razine nepokolebljivog idealizma... imam osjećaj doduše da ono što tebe progoni nije novo, pa vjerojatno ni nisi pri porinuću, već prije na korama mornarskog kruha i jadima brođenja...

hm, i pa te ni niti...uh, votever... ;)

khm, da, valjda bih ja trebao razmisljat kaj mene mori, al nekako me vise brine to kaj nju mori... to je moj bed, nemam povjerenja. ah, '...set them free'. pa kako bog da, trebo bi mislit da treba i da je pravo, a ne ovak se grcit i jos svojom brigom doprinosit problemima... bwah. (idem na izlet. hehe vikend mira, tisine i snijega, pa onda moradem povjerovat jer nemam koristi od brige, a nit sto mogu doprinijet ... :) /znas zapravo kaj mene mori pike, to kaj opce ne komuniciramo, ono kao netko_i_netko. e to mi je tesko.

hmm.. može moje skromno mišljenje.
misao je vrhunska i krajnja kreacija bića.vjera kojom bumo nosili tu misao uvelike će određivati koliko će jaka,prodorna,divna,lijepa,praktična,surova,okrutna,nabrijana,vesela,tužna,ružna,slaba,pakleno jaka itd. itd. ta misao biti.plasirana u pravo vrijeme s pravom vjerom misao stvara,i sad ono što je najbolje,naš realitet,sve oko nas,naš život,naš put,naš san,naše djelo,našu ljubav,smisao.. sve.
plasirana u koje vrijeme?
samo u trenutak naše sadašnjosti,jer ništa drugo i ne postoji kao takvo... izvjesna prošlost je prošla a neizvjesna budučnost je tek hipoteza koja dolazi.dečki,vrijeme nije linearno,niti je prostor omeđen.živimo u trodimenzionalnom svijetu ali to ne znaći da moramo tako i razmišljat.uostalom i sve vaše vješto kreirane i predivno složene priče govore tome u prilog. ;)

lol. hajd, od tolkog razmisljanja sam ogladnio.... idem po svoju koricu mornarskog kruva... a da me ne tjeshi prica o mislima bash prevec, i to je istina.

je, i činilo mi se da bi bergman bio zgodan background za tebe, možda i onaj fini Wenders u protjecanju vremena, no to me možda samo naslov vuče...mag, ovo kad čitam tvoje imam sliku iz jedne stare knjige, ilustracija bajke o kraljevni i braći labudovima, kao mali sam se divio toj slici, prvo mi se činilo kako je krasno što ti labudovi imaju toliko snage da je nose zrakom onako upregnuti, onda sam se malo čudio kako su tako upregnuti u lepezu kao da svaki vuče na drugu stranu (nije baš vješt crtež, lol... kasnije sam vidio da i pese enuiti nekad tako prežu pa se malo primirio)

je Pike,gledal si,malo labudove,pa malo kraljevnu,pa kak je to sve upregnuto(pomalo asimetrično).. uglavnom smiril si se kad si pogledao u smisao toga u cjelini.isto je tako i sa Prilagodbom,gleda u segmente i to ga raznosi na sto strana,zato i ne kuži kaj bi trebal napravit,kak se osjećat,kako "ju" razumijet.. ne gleda u smisao cjeline,rasipa fokus i ne može zadržat koncentraciju.. a to naravno uvijek vuče nezadovoljstvo samim sobom.. pa se osječa ugroženim.. pa ego jebe majke.. pa ponos.. i lalala.
sve dok tak ne dođeš do pucanja,praznine i letargije uma,duha i tijela.. i tada krenu suze.i to ne one folerske,priručne nego one teške ko osiromašeni uran i plutonij zajedno.jako cijenjene i prekrasnog viskoziteta. ;))

erm, vratili smo se na nešto što sam nedavno jednoj od inkarnacija...hm, invirtualizacija lol,.. prilagođenog na blogu pisao o njegovom prokletstvu prirodnjaka i potrebi za raščlambom bez ostatka, preciznom, nepobitno točnom... postoje razlozi zašto se ovakvim stvarima po defaultu ne bave egzaktne znanosti... nisu praznine samo oko big banga ili nekih dalekih maglica, i naša svakodnevica je češće priča o dve jednadžbe sa šest nepoznanica negoli išta drugo... play by ear, u kajdanci fale neke note...

uzivam citajuci te, dragi putnice...