Životinjsko carstvo

Ipak manje knjiga nego prije, ali su stabilnije.



Evo o čemu možemo laprdati kad se, khm, dobro isprdite.



Sveta krava u toksičnom okruženju ipak bira self-help.

Dakle, ovak izgleda WC snova. Niš ti ne treba za osjetit apsolutnu ravnotežu :-))) Večer..

Niš VIŠE ti ne treba, htjedoh reći :-)))

Moram priznati, volim taj prostor, uvijek mi u njemu lakne!

Meditacija čista! Tijelo se oslobađa sve težine, um se puni novom energijom :-)))))

Zahod smatram kulturološki posve neopravdano zanemarenim prostorom.

Apsolutno se slažem! A da ne pričam o mogućnostima recikliranja izsluženih (jel to dobro napisano?) knjiga :-)))

Ja bih napisala bez "z". Ma da, danas sam već imala sliku prethodnog stanja, knjige su mi poslužile kao polica da podignem paprat do svjetla; a i zato da se ljudi posluže, ja sam ih već čitala. Ali, bila bi frka kad mi se itko odlučio uzeti neku knjigu s dna konstrukcije, tak da sam ipak kupila ovaj lijepi bijeli stolček.

Doduše, nisu to neke knjige za ponovno čitanje (bar meni), ali nekome prdaču-namjerniku bi mogle biti nove. Pa nek uživa čovjek! Svim osjetilima :-)) (Imam osvježivač zraka dolje na polici, a i prozor je prilično velik.)

Gle, ja u WC-u mogu čitati i deklaracije sa sredstava za čišćenje, tako da je ovo super literatura :-)))

Ja sad radije čitam u kuhinji. A ona je odmah do WC-a, samo ih špajza dijeli i jedno malo predsoblje. Pa si ponesem aktualno štivo kad me zanese. Ubuduće ću ga i ostaviti u zahodu, pročitano. Tak, svaki mjesec novi izbor lektire :-))

Ti vrapca, možda i nekog pismenog muškića tak navabim u svoju intimu, ha? ;-))

E, onda moraš dodati i kakav izbor dnevne štampe, onda ne možeš fulat :-))

Ma da, mogla bih još laptop uvaliti na prozor, taman ima mjesta za neki manji, ili tablet. Pa ti onda čekaj, vega, kad će ti se gospon prdonja pridružiti da malo skupa laprdate!

Znaš kaj, mirelina, nekak mi čudno da samo ti i ja pričamo o zahodu. Nema veze što je ovaj moj, svatko ima neki svoj. Mislim da bi bilo jako zanimljivo doznati što tko drži u svojem. Mislim da to jako puno govori o čovjeku.

Ma ne znam, stvarno nisam razmišljala o tome :-)))) Ali valjda ima nešto u tome. Samo većina ljudi drži WC samo mjestom za, je li, olakšavanje, pa ga uredi asketski ne bi li se lako čistio. Bar je moj takav. E stvarno, pričam o zahodima, odo ja na kvasinu :-))))

morao sam uteći

Krelec nam želi reći da najviše voli prirodni ambijent za la prđenje, jel'te... ;-))

jeboteled (c/p kapetan titanica), al je bilo vruče

Zbog prirodnog i brzog provjetravanja :-)))

Namjeno neću pitati čije su ono noge na pramcu. Jer sam jalna. Užasno sam jalna!!!

Je, mirelina, na ovoj drugoj slici mjehurići su već isparili.

noge su od moje klinke i njenog dečka

Moj zahod je stvarno jad i bijeda prema ovome. Šmrc! :-((((((((((((((((

Taman bi još i moje i šaponjine stale ;-))

slike su bile vremenski tempirane, i same se ubile nakon dvadeset sekundi

Nego, mirelina, da se vratim malo manje prirodnim prostorima za olakšavanje... Asketski, veliš. I čišćenje. Pa kaj nemreš prikvačiti neku poličicu na zid i tu si staviti neku sitnicu koja te veseli? Evo, moj Buda stoji na kontejneru za wc papir, koji se ne koristi već desetljećima. A kaj mu fali? Svako tolko padne na pod, ali preživio je taj i gora iskušenja tijekom ovih milenija.

A baš sam ih mislila još jednom pogledat, s uzdahom, krelec :-((

Oj, kasnim, bila sam u WC-u :-))))

Šala-mala, moram se pozdravit, bilo mi je zabavno. Laku noć!

Eh, taman sam i ja mislila uteći, ali ne u zahod, u koji nemam što iskrcati jer nisam ništa jela, nego u kuhinju. Pozdravček, uživaj u svojem zahodu! :-))

O, vidim, otvorila se zahodska diskusija!

Interaktivna.

Odgovori na kokoškina pitanja:

1. Stanem u zahod i još imam mjesta. Ponekad dođu i pas i mačka da mi prave društvo.

2. Daska stoji nahero jer se jedino tako da zmontirati - školjka se ubraja među antikvitete i nema standardne rupe. Kad ustajem, imam rukohvate, naslijeđene od majke. Imam i invalidsku sjedalicu, nju čuvam ako mi ti dođeš u posjet.

Kaj još ono...? Aha, knjige: njih sam sve pročitala. Služe za to da paprat dobije više svjetla i za goste. Osim toga, dekorativne su.

Cijevi vodokotilića: promijenjene prije mjesec dana. Ne bude li štimalo, ide reklamacija. Ali, kod mene je za sada sve prohodno i protočno.

Pravi kut. Nekome treba, nekome ne. Onome kome ne treba bude krivi; i obratno.

Zavjesica JEST mrak! Baš mi se dopada. A bila je i jeftina (19.99).

Nisam sve poslikala, ali iznad kotlića još imam afričku masku za tjeranje zlih duhova, a na kotliću 3 nakostriješene mačke.

U naherenim okvirićima imam zamku/iznenađenje za goste, tako da ovdje neću odati njihov sadržaj.

U svakom slučaju, moj zahod je sve samo ne dosadan.

A kupaonica je tek zlatni rudnik!

Nema što nema, a sve se koristi.

Tak je to kad imaš prostora: ne moraš sve nekam zboksati.

Ostaviš gdje te volja i gdje ti je pri ruci. Dok ti treba. Čak i kad ti ne treba. Bitno je samo da ne zaboraviš gdje je što.

Ne smatraš svoj životni prostor izložbenim, nego baš onakvim kako kaže riječ: prostorom u kojem živiš.

Netko voli živjeti kao u izlogu Lesnine XXXL. Ja ne.

Sutra ću poslikati špajzu i kuhinju. Malo sam ih dorađivala, tak da su sad još bogatije nego prije.

Drago mi je što je kupaonica ovjekovječena u svojem izvornom stanju, jer uskoro mi dolazi majstor postaviti u nju još jedan zahod - daleko mi hodati do ovog literarnog kad me stisne!

Eh, uz taj ću staviti NEPROČITANE knjige - negdje nadohvat i kadi i zahodu.

Obožavam se izležavati u kadi!

A kupaonica ima zbilja lijep, velik prozor: odlično za uzgoj kućnih biljaka. Trenutno tu imam ficus benjamin i neki frčkavi klorofit. Jako su zadovoljni.

I tak, to je to. Baš bi me zanimalo vidjeti neki pravokutni zahod!

Vidim da se interakcija nastavlja, a baš je zabavna. Dakle, ajmo dalje:

Gaće na blog pašu jednako kao kokoškina izviješća o tome da a) jest kenjala, b) kako je kenjala, c) kako inače kenja i d) po čemu se aktualna kenjaža razlikuje od uobičajenih.

Ili seksualne fantazije o depilaciji međunožja sjekirom.

Ček, ček - ili je to bio STVARNI doživljaj? Više se ne sjećam.

Uostalom, moje gaće nikad nisu jako zmazane. Doduše, ima nekih poderanih, trebalo bi ih baciti, ali ko za vraga, baš te najviše volim.

Uopće ne kužim čari minimalizma. Meni je to bezlično i sterilno. Ali, tko voli, nek izvoli. Moja kućica - moja slobodica, a isto važi i za druge.

Kad se budem selila u novi stan, silom prilika ću se morati odreći mnogih stvari. A i želim ga opremiti ispočetka. Međutim, sasvim sigurno neću otići u nekakvu trgovinu i kupiti set namještaja. A jock, nije to za mene! Svaki komad će se kupiti posebno. I to tek nakon nekog vremena, kad točno skužim gdje najviše volim sjediti, gdje mi je dobro svjetlo za čitanje, gdje je propuh...

I sasvim sigurno ga neću organizirati po logici nekog časopisa, nego svojih životnih navika i svoje udobnosti.

Ni kvadratni milimetar neću podrediti drugima. Tko poželi boraviti u mojem habitatu, nek se izvoli prilagoditi. (Hehe, već zamišljam Sirenče kako potajice prstom prelazi po namještaju da provjeri ima li friške prašine.)

(Idem pogledati jel još interaktivno, a onda s cuckom u ophodnju.)

Evo, baš smo se lijepo izlaprdile. Svaka u svojem, čist fino i higijenski.

Al ja sam sad pripalila još jednu. Uffff, ne ide mi se van, još uvijek je toplije nego kod mene u stanu...

Ne voli me kokoš, a ono, baš me ne voli. A ona meni zapraf draga!

Ma, kužim ja nju: nisam kooperativna. Ne podržavam lik koji želi biti.

Uvjerena sam da takav lik ne može biti, koliko god se trudila.

Podsjeća me na Svetu kravu iz mog zahoda: simpa, komična, iza tamnih naočala, zadubljena u izučavanje Sreće.

Evo, ja bih joj preporučila knjigu Alice Miller The Drama of the Gifted Child - The Search for the True Self.

Nije samopomoć, ali bi mogla pomoći.

S druge strane, s pola stoljeća u guzici, valjalo bi samo sebe i prihvatiti. Većim dijelom. Razvoj je uvijek moguć, pače poželjan, ali bojim se da nas u ovoj dobi čekaju još jedino revolucije uzrokovane sve većim raskorakom između moći uma i moći tijela.

A onda će se i to dvoje izjednačiti.

Ako bude sreće; ako ne, to je fakat gadna frustracija.

Nema veze kaj smo mi u svojim glavama još uvijek curice, vrijeme je oblikovalo sve, pa i taj sadržaj: NIKAD nismo bile takve curice. U svojim glavama smo curice koje smo satkale malo od uspomena, malo od želja, malo od laži koje su nam tak dobro sjele da su čvrsto utabale put sinapsama i sad su zornije od istine.

A to svi vide.

Tak da te nemoguće curice nisu naša sreća; iako sreće ima posvuda. I oko nas, i u nama.

Mislim da biti živ znači opažati prilike za radost. I za sreću, of skroz, ali sreća je promjenjljivo stanje.

Zato čovjek nemre biti sretan po nekom receptu. Može neko vrijeme. Ali onda opet mora potražiti nešto drugačije. I pitanje je hoće li se namjeriti na dobar recept.

To je kao i s lijekovima. Postoje oni koji dobro djeluju u većini slučajeva, ali kad si fakat bolesna, onda se teže nađe ono što ti pomaže. Treba eksperimentirati, mijenjati doze, trpiti nuspojave...

Ali, to je već neko drugo laprđenje. A moj šaponja bogme potiho ispušta pravo. Idem!

Noćka, interaktivci! :-))))))))))))))))))