Kakao ubiti um?? HM HM HM

Krenuli su prema malom proplanku i razgovarali. Sve je bilo kao u stara vremena. Sunce, vjetar, mir, tišina i sreća. Nije postojalo dvoje ljudi koji se toliko poznaju, doživljavaju i osjećaju. Voljeli su se iskreno, u nekom drugom svijetu postojali su kao jedan veliki doživljaj, mit. Bili su sunce, proljeće, misli, snovi, sjena i sreća. Ona se okrenula, pogledala ga u oči i položila ruku na njegovo rame, čvrsto ga obgrlila i svoje meke usne prislonila njegovim. Tako su stajali neko vrijeme. Potom on učini isto, gotovo isto. Na njena nježna ramena umjesto dlana položi oštricu svoga noža..  Krv je letjela po svuda, ona je vrištala. Kada se sve to smirilo primio ju je u naručje i glatko joj pogladio krvavu kosu. Ona se nasmiješila blagim smiješkom, očima mu sve oprostila. Izustila je tek nekoliko riječi, melodično poput pjesme -  Žašto dragi, zašto?- On ju je poljubio nježno kao da je dio njega samog i osjećao sreću, zatim zaprepaštenje, zatim izvornu…bol?  Oštrom katanom odsjekla mu je potkoljenice pa se gotovo unesvijestio. Iskreno ju je mrzio, no bio joj je zahvalan, pružala mu je više nego itko. Toliko boli, toliko surove realnosti. Umalo je vrištao na nju, ali je ipak prevladao smiješak i ljubav. Ironično je natuknuo «Oborila si me s nogu», na što se ona toplo nasmijala. Potom  je  legla pored njega i njegovih odsječenih nogu i nježno ga zagrlila. Blago su se smješkali svemu što se dogodilo. Naslonila je glavu na njegova prsa, a on ju čvrsto primio. «Volim te» prošaptali su jedno drugom, a zatim ležali još neko vrijeme. Tada su iskrvarili.