Kakao ubiti um?? HM HM HM

 
      Rodila se kao žensko dijete. Obiteljska crta koja se nevjerojatno proširila ženskim djelom obitelji, nekim čudom ju je zaobišla. Gubitak kontrole i razuma popraćen nesposobnošću inteligentnog mišljenja u svakoj raspravi. Nesposobnost deduciranja, generalizacije, apstraktnog mišljenja i potpuni gubitak logike. Neobjektivan doživljaj realnosti i pristrano zaključivanje do paranoidnih granica. Česte promjene raspoloženja, te prevladavanje emocija nad razumom.Savršenom ženskom biću, pokušaj dokazivanja jedne jedine činjenice, bio je nemoguća misija, teška agonija, krvavi križ.. Svako suprotno izrečeno mišljenje, dovodi do potpune katastrofe i postaje  bezizlazna, tragična pogreška. Riječi koje olako izgovaraju bodu srce, poput otrovnih bodeža. Uvrijede nezamislive, koje moraju izazvati reakciju i u najsmirenija čovjeka. Reakciju koju objektivni promatrač ne bi registrirao u bujici nesmislenih rečenica i teških optužbi. No to je jedino što taj pristrani ženski um registrira. Jedna mala kap, minimalna protureakcija. Paralelno zanemarivanje cijelog slapa provokacija. Ne samo teško i bolno po sadržaju već i po formi. Kratke rečenice ponavljane desetine puta, poput fanatične molitve. Brze gestikulacije i agresivne kretnje i taj iritantni visoki ton, deranje, vikanje. Namrštena ženska lica koja emitiraju ogromne količine negativne energije, fanatizma i determinizma. Svaki njihov stav prava je dogma. Nažalost dogme se ne mogu osporiti dokazima. Ima li išta tragičnije nego kazniti čovjeka koji posjeduje razum, um, logiku  takovom svakodnevicom. Nadalje kako im išta zamjeriti.  Nemaju krivnje, ne mogu si pomoći, a nije im ni lako.  Hvata ih osjećaj mučenika, križo-noše, Krista, Marije, Stjepana, Ivana Krstitelja, nepravde, tuge, izdaje, bijesa. Jadni sugovornik čija je egzistencija u takovom svijetu besmislena  postaje predmet mržnje, prezira. Pridaju mu se epiteti jadnika, bijednika, nevjernika, sotone, heretika, izgubljenog čovjeka, zločinca, gnjide, utjelovljenja zla. Najveću bol razumnom čovjeku predstavlja krvni udarac razumu, bezizlaznost Kafkinog tipa. Koje metafore upotrijebiti za taj zločinački čin običnog razgovora. Krave lete, koze govore, dojenčad pjeva, djeca doručkuju beton i prolaze kroz zidove, u saboru predlažu zakon o zabrani letenja podmorjem i svi hodaju unatraške.  Sve podsjeća na priču o zdencu ludila. Jadan nesretnik koji nije popio. Slučajnim izborom, sudbina mu je okrutno dodijelila oči istine, prokleti razum. Što drugo učiniti kada život izgubi smisao, poslati sve k vragu i pojuriti k bunaru, popiti sve. Tako je s tim ženama.  Koliko ljudski um može biti nevjerojatan, koliko netočan, koliko je teško išta dokazati. Trebalo bi tisuće godina za dokazivanje svake pojedine stvari, no kako promijeniti njihov sustav mišljenja, ili bolje ne-razmišljanja.  To je automatski proces koji guši um. Postanu srne, zvijeri, kokoši, mamuti, zmije, srdele. Postanu emocije, bijes, tuga. Bilo što samo da sačuvaju svoju viziju svijeta. Simbolično se bacaju  u vatru, poda autobuse, vlakove. Neka viša sila, mehanizmi obrane koji guše njihov jadni um. Pokušava se braniti. Vrišti, lupa, jeca, no kao da mu maksimalni trud daje pola sekunde života. Ubiti um. Sve te misli dale su joj neki imperativ, misiju. Otišla je spavati ne zaboravivši što će raditi ujutro.
          
Nostalgija i sjeta prožimali su je od najranijih sati. Dan je bio tmuran, boje bezlične i hladne. Mir i tišina bili su znak, znak ponovne obnove. Proljeće, vrijeme  ponovnog rađanja prirode, bilo je tako daleko. Približavala se zima, vrijeme  rađanja  umjetnika.
 
 
 
 
Novom kreativnom snagom i obnovljena duha počela je pisati:
 
 
 
Kako ubiti um-
 
     Dan je bio nesvakidašnje lijep, prožet nekom nadnaravnom energijom. Zadnje lišće padalo je s drveća, no prevladavala je boja vječito zelenih borova. Strah,  emocija prisutna u ljudi i zvijeri, izobličila je crte njenog predivnog lica . Ima li se čega bojati? Glasno se zapitala.-Pa naravno da nema, no to nije bilo važno. Taj prokleti strah proždirao je svaki djelić njene pojave, kao neki zasebni entitet, nova osoba unutar nje. Njeno «ja» racionalno, veselo i staloženo, borilo se svim silama, da bi u jednom trenutku postala baš ono što je najviše mrzila - strah. Dodatno obuzeta osjećajem bezizlaznosti počela je vrištati. Nakon nekoliko trenutaka postala je nepomična i neprisutna. Ni sama nije znala koliko je vremena prošlo. Skupila je svu preostalu hrabrost, došetala do kupaonice i stala ispred ogledala. «Što ti se dogodilo»  govorio je pogled pun sjete. Lice joj se stanjilo, čelo naboralo, stisnula je šake. Na lice joj navirale suze, no ne ispusti ni glasa. Željela je sunca, da to je to, samo malo sunca. Bila je noć, vrijeme zvijezda i mira. Bila je noć, vrijeme tišine i tame. Srušila se na pod i prestala postojati. Straha više nije bilo.
          Ljudi  svemu pridaju uzroke.  Svako ponašanje, događaj, gesta  mora imati smisao, neku višu svrhu. Koliko samo griješe, koliko su samo predivni. Tako savršeno netočan taj ljudski mozak. Oni su bili ljudi.  Stajali su na malom proplanku i šutjeli. «Što joj se dogodilo» Jedna te ista rečenica bojila je svaku njihovu pomisao. Nakon toliko godina poznanstva spojila ih je najveća tragedija koju su mogli zamisliti. Njihovo međusobno razumijevanje iz ničega preraslo je  u nešto nevjerojatno. Njihova mržnja nikad nije bila veća. Krivili su jedan drugoga i sami sebe. Ona je  znala istinu, no sada je više nije bilo. Nije bilo niti jedne osobe koja je mogla spriječiti nadolazeće .
 
Oštrica sablje  prošla mu je  tik uz vrat, da nije bio savršeno pripremljen, više uopće ne bi bio.  Zli smiješak pojavio se na njegovom licu, prihvatio je izazov. Izazov smrti. Dva bodeža začas su se stvorila u njegovim rukama, oštrice okrenute prema dole. Nasrnuo je nadljudskom silinom. Lijeva ruka  obrušavala se prema ramenu njegovog suparnika, bila je dočekana, čelik  uz čelik, desna se oštrica  kretala odozdo prema trbuhu, no uhvatila je samo zrak. Jedna sekunda čuđenja nije ga koštala ništa, ništa osim života.  Tanki bodež neviđenom elegancijom ostavio je rez jedva vidljive širine na komadu njegove kože. Prava šteta što se radilo o vratu.
  Miris krvi i smrti prožeo je cjelu livadu.  Dan više nije bio tako lijep.
 
   Otvorio je šake. Dva okaljana predmeta pala su na tlo. Nije čuo ništa. Osjećao je tugu, patnja nije prošla.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
VERTER.
 
Nekako me stravično podsjećao na Verter. Ipak ne stvarni lik, već neki zamišljeni verter. Prvi doživljaj koji osjećam na spomen te riječi, prva impresija, prva vizualizacija, simbol. Dječak tužna pogleda koji sjedi uz potok. Tako sam zamišljao Vertera. Tek nedavno sam došao do zaključka da nikada nisam pročitao tu knjigu, da o njemu ništa ne znam. Vjerojatno su bili potpuno različiti, potpuno drugih žudnji, misli, svjetonazora, no nekako su u mojoj glavi ostavljali tu istu sliku. Mlada osoba tužna pogleda.
 
To vječito samo-sažaljenje i njegov tupi pogled budili su u meni empatiju. Nisam ga cijenio, nisam ga mrzio. Došao sam do spoznaje sebičnosti i egocentričnosti čovjeka. Čovjek vječno tužan jer je izdao sebe, a ništa ne čini da bi to promijenio, cijelo vrijeme živi u svom svijetu, opsjednut samim sobom.