Artman's blog

Evo, jos sam u nekom flesu, jedva osjecam noge i nesto sitno ruke dok drhtavim prstima ovo kljuckam po tastaturi, dok sjedeci u boksericama i zmireci odbijam sunce koje se jutros probija kroz moj prozor, zasad bezuspjesno me vukuci van...
Upravo se pred koji tren probudih iz sna koji me jos uvijek drzi pod dojmom, donjevsi prerano proljece u moje srce, dusu i misli...
Fakat se osjecam ranjiv, pisuci ovo i ako se ipak odlucim postati tekst, castim sam sebe s toliko Griotta koliko ih mogu pojesti, + jos 10 komada da mi fakat bude muka i dobijem secernu bolest... pa - evo - pokusati cu logirati sadrzaj koji je prostrujio nocas mojom mozdanom koricom, uzdrmavsi me do temelja:
Zavrsavajuci oblacenje bezuspjesno trazeci drugu carapu, obukao sam cizme na jednu bosu nogu i poluraspizdeno izjurio iz kuce, lupivsi vratima koja pritom nisu proizvela nikakav zvuk! Odmah pri izlasku iz kuce mi je nesto 'zasmrdilo' na nerealnost jer je cijeli grad bio nekako obavijen gustom maglom koja se gotovo mogla rezati nozem na kriske... Bezuspjesno trazeci auto, zacuh mjaukanje, toliko nesretno da sam odlucio potraziti cupavca koji ga proizvodi... i nasao sam je, malu mackicu koja je bila skrivena ispod jednog automobila. Spustio sam se u cucanj i pogledao je. Izgledala je poput mene - zlokobno se smjeseci, fiksirala me hipnotizirajucim pogledom i ispustala toliko duboko nesretne tonove da sam ostao frapiran, posmatrajuci je tako jos neko vrijeme. U njenim ocima vidio sam svoj odraz, i u trenutku mi je cijeli zivot u djelicu vremena proletio pred ocima, oborivsi me iz cucnja na pod. Osjetih strah i paniku, dubok i iskonski nagon da se uspravim na noge, ali je ovo bio jedan od onih snova kad sve svu snagu koju usmjeris u kretanje ili bijeg mozes 'zavezati macku o rep' jer se nisam uspio pomaknuti vise od par milimetara, ostavsi gotovo zakovan za pod dok mi je srce ludacki pulsiralo a valovi panike i zelje za bjegom eskalirali u tutnju pulsirajuce slabosti da gotovo osjetih nesvjesticu. Mjauk postade gotovo prijazan i pomalo mi se priblizavao, to malo klupko dlake se poluoprezno valjda priblizavalo sve dok u jednom trenutku nisam osjetio smrdljivi dahic blizu svoje glave i tad me - polizalo ravno po licu svojim malim suhim jezickom, zaustavivsi se trenutak veselo preduci, a sljedeci odjurilo negdje u maglu. Tad negdje osjetih da mi se snaga vraca i poduprijevsi se rukom o blatnu lokvicu vode, motornog ulja i blata, uspravih na noge. Osjetih potrebu za cigarom i zavukavsi ruku u dzep zahvatio sam jedino upaljac. Pogledao sam oko sebe - nigdje ni zive duse... Sive grade su jezivo strale u mraku i nesigurnim korakom uputih se prema Galu u namjeri da uzicam koju cigaru...
Korzo je bilo avetinjski prazno, odnekud se cula tako sablasna i tuzna muzika da sam se prenerazio od jeze, projurio uz Filodramatiku i nespretno jureci stepenicama rasuo glavom u gelender, ali me ni to nije sprijecilo, dojurih ispred ulaznog hodnika u Gal i opet zacuh onaj mjauk...
Brrrr.... spookie!
Odlucio sam se 'skulirati', popravih jaknu i kosulju i vrativsi hlace preko cizama dostojanstveno zakoracih u Gal. A u Galu uobicajena atmosfera: za hrpom raznoraznih stolova hrpa uobicajenih lica, djelomicno zive rasprave i tad se na trenutak osjetih sigurno i gotovo svakodnevno. Zakoracivsi kroz neveliku gomilu, zauzeo sam svoje staro mjesto za sankom, otpozdravivsi poznatima i nepoznatima... Kiki je po starom dobrom obicaju bez rijeci zakotrljao sankom moju kavicu s tri vrecice smedeg secera, desno od mene sjedio je pedercic kojeg volim mrziti a digavsi se sa svog stola ljevo mjesto je zauzeo Rachmaninov i po starom dobrom obicaju zapoceli smo hablariti o svakodnevnim i bespredmetnim temama o kojima se moze trapulati do 5 ujutro bez ikakvog zakljucka i zdrave logike...
Sve je bilo po starom, dobro poznato i predvidivo, do trenutka kad se osjetih malko cudno. Na trenutak zasutivsi iz razularene sprehe sa svojim sugovornicima, i na upitan pogled Rachmaninova slegnuh ramenima i promrmljah nesto u stilu 'maaa... nista... samo neki blesavi feeilng...' a u sljedecem osjetih neke hladno-tople ruke oko svojih ociju i nestade slike ispred mojih ociju. Gal je za to vrijeme brujao u svom ritmu, kao da se nista nije dogodilo i ja se fakat odlucih poigrati. Upitao sam 'tko si ti?', ali nije bilo odgovora. Trznuh glavom da se oslobodim, ali su ruke ostale na svom mjestu. Opet osjetih nelagodu.
Rekonstrukcija misli koje su mi prosle glavom u tom trenutku:
1. odjeb sarkazmom i ubijanjem u pojam
2. odjeb pocetnim humorom koji opet zavrsava ubijanjem u pojam
3. odjeb logikom
4. odjeb fizickom snagom
5. odjeb skakljanjem
6. izvlacenje iz 'klinča' nekim od poznatih tehnika savladanih na vojnom treningu u pripremi za rat
i bezuspjesno pokusavsi sve nabrojeno redom, nisam se uspio iskoprcati...
Ruke su postale tople i osjetih mir koji prodire u moj mozak iz njih, osjetih ljubav i duboku iskonsku zelju za bjegom od te ljubavi i svega onog sto ona sobom nosi. Snaga me opet lagano pocela napustati i zadnjim atomima energije pozeljeo sam se okrenuti, sto mi je na moje zaprepastenje i cudenje ovaj put bilo dozvoljeno.
Docekao me fiksirajuci pogled, jedan od onih koji te skidaju do gola, bacaju na pod sve tvoje maske, pred kojim nemas sta bulshitariti, pogled koji te poznaje i razotkriva sve tvoje slabosti, nudi nadu i utjehu, pogled toliko pun snage ljubavi da je moja jedina reakcija bila gutanje povece knedle u grlu, drhtaj mi je prozujao cijelim tjelom i osjetih bol i mir koja me ispunjava od sredine do korica...
Osjecaj je bio slican onome kad sam gledao zadnje zrake zivota kako izlaze iz zabe koju sam kao dijete probio nozem, i gorko se pokajavsi nad tim svojim sadisticko-kukavickim djelom klecao nad njom molivsi se za da prezivi, za nju i njoj da mi oprosti kroz gorke suze koje su kapale jedna za drugom nad tim nesretnim, malim bicem koje me gledalo ravno u oci... pogledom koji nije u sebi imao nikakvog zla vec samo pitanje 'zasto?' koje je ostalo u zraku i nakon njene smrti...

I pitanje:
...Tko si ti??!!...
jebote
...tko si ti!!!...
Samo, ovaj put sam ja bio ta zaba... Oborivsi pogled, osjetih izdajnicku suzu eksalirajuce slabosti i razotrivenosti koja se bubrila u mom oku i zaronih glavu u tvoje grudi, prigusivsi jecaj, da ga nitko ne cuje...
Tada si me njezno obavila rukama oko glave, zastitnicki, onako majcinski i prigusivsi suze, drhtao sam u tvom narucju pout djeteta, toliko cvrsto te stisnuvsi da sam imao osjecaj da cu ti polomiti rebra. Jebem ti rebro Adamovo, koje muke je prouzrocilo...
Vrijeme je stalo, vise nisam osjecao strah, osjecao sam se zivim, opet, sretnim, opet, iskonski i bez ikakvog bulshitarenja ustavsi, primio sam te za ruku i metri postase kilometri dok smo na izlasku iz Gala koraceci gazili preko svih mojih maski i obrambenih mehanizama koje sam uspio u zivotu stvoriti...
Bio sam iskonski sretan, toliko sretan da sad i na samo sjecanje na to imam potrebu otvoriti prozor i urlati iz sve snage, reci to cijelom svijetu!
Dok smo silazili skupa niz stepenice, osjecao sam da ti toliko toga trebam ispricati, no ti si samo jednim pokretom ruke i prstom iznad mojih usana pokazala da me razumjes i da vec sve znas... zapecativsi mi usnice toliko njeznim poljupcem da mi jos struji niz kicmu...
Korzo je sad bilo okupano suncem i macak s pocetka sna nam je dotrcao u susret, sagnuo sam se i dignuo to podatno malo klupko s zemlje i ono se utaborilo ispod moje ruke veselo preduci... tvoja ruka ispod ruke i...
tad sam se probudio!!

E, ljudi moji, da sam normalan, poludio bih!
Dok ovo pisem, palim cigaru o cigaru, i - boli me briga...
Proljece je za mene vec stiglo, toliko sam ispunjen srecom i dubokim mirom, da me sad moze raspoloviti jureci tanker nasred ceste, svejedno mi je - apsolutno svejedno...
Tko zna, mozda se ovaj san pretvori u stvarnost, jednog dana, ali, kakve sam ja srece i tad bih se probudio... izgleda da mi nije sudeno, nije to za mene... barem ne u ovom zivotu...

Ostajte mi veseli i namrgodeni, mrzite me i volite, ili nek vam je svejedno, idem se najesti neceg slatkog i potom odgovoriti na koju porukicu, a potom malo u planine na svjez zrak...
Do citanja!

Lipo, baš lipo.