Misao koja pleše
Postoji puno različitih oblika osamljenosti. Postoji osamljenost patnje kad idete kroz tamu koja je samotna, jaka i strašna. Riječi postaju nemoćne izraziti vaš bol; ono što drugi čuju u vašim riječima je tako daleko i različito od onoga zbog čega zapravo patite. Svatko prolazi kroz to hladno vrijeme. Narodna mudrost smatra da u takvo vrijeme morate biti krajnje nježni prema sebi. Volim sliku žitnog polja ujesen. Kad vjetar zahvati žito, ono ne stoji kruto i protivno snazi vjetra; kad bi to radilo, vjetar bi ga slomio i zrnje raspršio na sve strane. Ne. Žito se njiše s vjetrom, ono se tiho savija. I kad vjetar prestane, ono se vraća natrag i ponovno pronalazi svoju vlastitu postojanost i ravnotežu. Postoji također lijepa priča o pauku; nikad ne gradi svoju mrežu između dva kruta objekta, kao što su npr. dva kamena. Kad bi to učinio, mrežu bi razorio vjetar. Instinktivno on svoju mrežu gradi između dviju travki. Kad vjetar zapuše, mreža se povija s travom dok vjetar ne prođe, onda se vraća natrag i pronalazi ponovno svoju točku ravnoteže. Ovo su predivne slike za misao koja je u ritmu sa samom sobom. Mi vršimo strašan pritisak na svoj mozak kad ga napinjemo ili kad ukrutimo naše poglede ili vjerovanja; gubimo svu nježnost i fleksibilnost koje tvore pravo sklonište, pripadanje i zaštitu. Ponekad je najbolji način brige za svoju dušu to da učinite fleksibilnim neke stavove koji su ukrućeni i zaleđeni u vašoj glavi; zbog vašeg otuđenja od vlastite dubine i ljepote. Izgleda da kreativnost zahtijeva fleksibilnu i odmjerenu zategnutost. U glazbenim terminima, ovdje je poučna slika violine. Ako su žice jako zategnute ili jako labave, one pucaju. Kada se uspostavi balans kod podešavanja, violina može izdržati golemu silu i proizvesti moćnu i nježnu glazbu.
12.02.2005. u 23:34 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar