put i povratak

(to je jedan film Mikea Leigha.)
    Jesam li ja fakin sik? Evo bash se gledam. To je ovo kad si zabrijem da sam neki jebeni spasitelj damice u problemima. Je, lijepo, veli ona meni tako i ja vjerujem, da. Ali pokazuje mi sasvim nesto drugo. A ja uporno pa uporno tvrdim: pa da, ja moram biti taj. Ja to od sebe ocekujem. Ali ljudi moji, na temelju cega, otkud mi pravo tvrditi tako. Otkud mi. Ali ne, ja sam najveci, svemocan i mogu stogod hoce od mene. Ali zaboga sto zapravo hoce? Ma to ne znaju, to je point. A ja evo kazem: pa jel' mozda biste ovo, mozda biste ono... Idiot. Idiot. Sta da kazem... I ta prica kako radim ono sta mogujer ne mogu drugacije. Da, ali sto to radim, to je sasvim ocito, ta moja grandiozna bolest. Ovisnistvo o tome da budem na usluzi. Odbacivanje odgovornosti sebi. I normalno je da mi se onda vrati ponizenjem: ponizujuci se svakako se cinim i drugima sasvim nezanimljiv i vrijedan zaljenja. Da, ta vrst usluznosti koju mijesam s ljubavlju, to je valjda onaj razlog zbog kojeg se volim staviti u ovakve neproporcionalne odnose. Mislim, da, sto je tu zapravo neproporcionalno? Pa razina odgovornosti. I razina bijega. Pustiti se biti zarobljenikom njenog bijega. Svakako je razlog za osjetiti se slab. A opet, volim ju. Aha, tu smo dakle: volim li ja nju bas zbog toga sto je slaba ? Jer cime me god ugrozavala, slaba je jer se oslabila tim svojim osjecajem krivnje zbog bijega od sebe. I daljnjim bijegom od tog osjecaja krivnje. ?!
    No dobro, znam da to nije iskljucivo tako, jer zbilja volim taj njen djetinji ples i sasavasti entuzijazam kakav imam i sam. I njenu profinjenu dubinu, i ovo i ono. Ma zapravo stosta mi je tamo zgodno. Ali opet. Meni si ja izgledam sik. Kao da ju ja uvjeravam u nesto. A svako uvjeravanje je lazh. Kao da ona ne zna bolje sto hoce, kako i kada?! Zasto si ja tu uzimam neku ulogu odgovornosti? Hm, da, mozda jer mi se cini da se inace nista ne mice? Ili zato jer mi se cini da se to od mene ocekuje? Mhm. Krivo. Ja zapravo nisam zaista odgovoran za njen 'spas od bijega od nje same'. Uostalom mozda to i nije bijeg, mozda je to cinjenica da samo hoce nesta drugo, nego sto zeli vjerovati da hoce...? Mozda ona zna bolje, sto je dobro za nju, i to sto se cini kao bijeg ... He he, da ok, jasno je. Ovdje si zelim opisati stvari da bi mi bilo lakse. Nema lakse, budimo jasni: zadatak mi je pomiriti se s tim da joj ne mogu pomoci, prepustiti joj borbu s njenim dvojbama, ne usmjeravajuci, vjerujuci. Da, distanca. Shvatiti da ne znam sto ce biti s tim nasim snovima. A ono sto slutim, bolje mi je presutiti. Uvijek bih se tako zakopao u tu borbu s 'nepravdama svijeta'. Jer kako ljudi koji se vole mogu ne biti skupa? I u toj borbi, svijet redovito odnosi pobjedu. Ah, manje dramatizirati. Vise vjerovati. Tek onda je moguce pustiti. Tebe da rastesh onako brzo i u onom smjeru u kojem mozesh. I ja isto tako.
    Savjet za oboje, dakle: opustimo se, dovedimo u pitanje, i vjerujmo da ce nas to sve dovesti tamo gdje nam je mjesto, gdjegod to bilo. Ne trebas nista reci, imali smo pola godine sna. I puno godina sjecanja. I pokusavam se smijesiti misleci o tome kako je to zapravo nedodirljivo-lijepo. Kao rana na svemu stoji ta beskrajna gorkost osjecaja da tako nije smjelo biti. Jer je slabo vece od jakog, lose od dobrog, mrak od svjetla. Ha, ja ne mogu tako zivjeti. Pa makar se morao odreci i tebe, ne mogu tako ostaviti. Idi od mene jer si jaka, a ne zato jer mi ne mozesh doci. Ovdje smo ti i ja slucajnosti. Svatko od nas se bori u ideji sna, dobra protiv slabog u sebi. Moje slabo, to sto ti ne znam prepusteno vjerovati, i tvoje slabo, ta dosljednost bijega od sebe. Ti i ja smo sitnice. Borimo se konceptualno.
    Moj oslonac, koji je valjda moja sumnja u tebe, ili u to da ces otici samo te ogranicava da se oslobodish grca ocekivanja i kajanja, zar ne? Evo zmirim. Ne gledam. Idi gdje trebash. Uh, a ja? Ja se isto drzim za tu staku, tebe. Pa reci mi kako da budem tu kad me trebash, a da te inace ne sputavam u rastu? Znam: necu uvijek moci biti tu kad me trebash. Ni ti, zar ne, kad ja trebam tebe. Okej, volim te, i dajem nam slobodu. San je prekrasan. Vrijedi raditi. Ali ne vrijedi ostati zakocen pogledom na san, treba ga drzati u ruci, a u drugu trebas primiti moju, mesnatu i zivu, slabu i propadajucu. Vidjet ces da vrijedi. I odustajanje nije rjesenje.
(A sad idem biti bez tebe. I uciti ti vjerovati. Vjerovati da rastesh veca od bijega. Znash, taj K'an, hex. 29, on govori o tome necemu sto ne zelish vidjeti, necem sto zelish sakriti od sebe. I da, znam da morash bez te prisile da te zahtijevam. Evo ucit cu prestajati. I ustrajati. Tishe. Ti uci dakle o tom K'an, 29,  ja cu o K'un, 2. A oboje bismo se uz to mogli drzati za Heng, 32.)
    Ipak, katkad razgovaraj samnom, jer od svih tih lazi, veca je ona toplina kad ti cujem glas. (ma i pisanu rijec :) I ne boj se. Grlim te.